Nerođena mi, ali živahna kći, buduća Gurwoman II (da, plod je napokon iznio na svjetlo ultrazvuka svoj rodni identitet!) upravo je odradila jubilarni šesti mjesec podstanarstva u mojoj skromnoj nutrini. To, nažalost, znači da polako izlazimo iz relativno mirnog i blaženog drugog tromjesečja, a istodobno se količina i jačina raznoraznih trudničkih tegobica i mušica povećavaju iz dana u dan. Pa nepovratno žalim što nisam bolje iskoristila taj normalniji period jer mi se iz ove poluinvalidne perspektive čini da sam svaki dan mogla trčati po livadi i hvatati mrežicom leptire, plesati na sjevernokorejskom stadionskom sletu ili plivati s dupinima. A sad ležim na kauču i koprcam se kao prevrnuta buba čekajući da mi mužjak pruži ruku i digne me. Istinabog, prirast mi i dalje nije nešto masivan, oko pet-šest kila, ali to je sasvim u redu. I, što je najbolje, sve je u trbušnoj ispupčini, nisam podbuhla, nabrekla, natekla, nemam podbradak na podbratku i još ne trebam veći broj cipela. Skoro pa da se mogu uspoređivati sa Severinom! Iako priznajem da ona ima malo raskošniju trudničku garderobu od mene. Dakako, sve se to još stigne promijeniti i mogu se jednog jutra iznenada probuditi kao zapuštena sumo hrvačica, ali zasad kucam o drvo.
No, vratimo se onoj lošijoj strani. Srećom, nema ozbiljnijih komplikacija, ali svakodnevicu i svakonoćnicu uveseljavaju mi sporadične leđobolje, tabanobolje, trbobolje, plućobolje… Na WC-u sam češće nego manekenke pred ogledalom, a nova, vrlo uznemirujuća pojava u životu i neprijatelj broj jedan nesumnjivo je gđica Žgaravica. Uza sve ove nevolje fiziološke naravi, dodajmo i emocionalno-psihološke manifestacije drugog stanja, znane i kao trudnička hirovitost, hiperosjetljivost, anksioznost, nadrkanost, nestabilnost, ćudljivost, nepredvidljivost, neuračunljivost. Uglavnom, trudnica u trećem tromjesečju naoko je simpatično kilava, usporena i gegava okruglica, ali to je samo privid ispod kojeg se, zapravo, skriva tempirana bomba koja čas urla kao Zed iz Policijske akademije, a čas cmizdri na TV reklamu za bankarske usluge. Kako se boriti protiv toga i imam li kakav savjet za buduće i sadašnje trudnice te njihove krotitelje? Zaboravite masaže, aromaterapiju, refleksoterapiju, hidroterapiju, haloterapiju i slične novovjeke izmišljotine. Hranoterapija je prava stvar. Znamo da i ljubav i hrana idu kroz želudac, a obje mogu biti lijek. Kako li je onda tek moćna ljubav prema hrani kad krene kroz želudac fokusirana na viši cilj! Jer ipak nije sve u glavi, ima nešto i na tanjuru. Podijelit ću neke osnovne smjernice koje vrijede za mene, što pak, naravno, ne znači da su univerzalno primjenjive na sve nesilice.
Razdražljivost, bijes na cijeli svijet i pritajenu agresiju najbolje je tretirati dobrim komadom mesa. Sočna pečena patka, janjeća kalja ili komad bifteka bili bi idealni, ali to je rijetko i teško izvedivo. Poslužit će i fini ćevapi iz Starog kotača ili debeo sendvič s pršutom. Tajna je u tome da me se izmori žvakanjem i udobrovolji bjelančevinama. Potištenost, obamrlost i stanje uvele visibabe rješavaju se šopanjem ugljikohidratima. Propisna pizza, dakle ili ona iz Kariole ili iz kućne radinosti, pun je pogodak. Loši surogati samo bi me razjarili. No, uz pizzu obično dolazi i negativna nuspojava – tugovanje za zaboravljenim starim prijeteljem pivom, koje mi sjetno maše iz tuđih ruku. U obzir za ugljikohidratnu terapiju dolaze i razne pašte, quichevi ili pite. Trešnjevački zdravljak Sršek tu već uobičajeno ima funkciju dežurne ljekarne. Obična nervoza liječi se brzinskim grickanjem nečeg jednostavnog, bili to slani keksići, sir, špek, mrkva, bučnica ili orašasti plodovi. Glavno da se energija preusmjeri na hrdanje. Dobrodošlo je zalijevanje jogurtom ili stepkom. Moram primijetiti da je u blagdansko vrijeme izvrsna sedativna svojstva pokazala i oralna primjena francuske salate, ali nipošto masne industrijske.
Protiv weltschmerza, tuge i opće depresije valja se boriti oštro i beskompromisno slatkim i izdašnim saveznicima. Nažalost, čokolada u svom svetom čistom obliku još mi je preteška, ali u blažoj kolačnoj varijanti s nekim drugim sastojcima ne ostavlja me ravnodušnom. Za sladoled nije vrijeme, za teške kremaste deserte nemam želuca, biskviti ne pružaju radost, ali u život će me vratiti prpošne voćno-sirne kombinacije. Ipak, trenutačni su favorit jednostavni suhi kolačići po imenu kućni prijatelji. Tunkani u čaj od lipe. Osjećaj utjehe, sigurnosti, zena i svih stvari na svom mjestu nepogrešivo će pružiti nešto tekuće i toplo. Tijekom dana hranjive krem-juhice i ćušpajzi, što više povrća i žitarica, što manje mesa i grahorica. A navečer ultimativni smirivač i tješitelj – šalica toplog kakaa.
Jedini je problem s hranoterapijom i teška muka za istančanu izjelicu u meni stalni slalom između žgaravice i nežgaravice, totalnog apetita i totalne blokade. Da parafraziram onu narodnu – dabogda pojela pa ne pojela. Katkad imam osjećaj da je lakše pronaći portal za drugu dimenziju negoli dulje razdoblje mira i harmonije u svom unutarnjem probavnom svemiru. Eh, stalna je to i drevna borba o kojoj raznorazni trudnički priručnici ne govore mnogo. No, treba ustrajati jer trudnoća je preduga da bismo je provele na dvopeku i vodi, a prekratka da je ne bismo pamtile i po svakodnevnim malim užicima. Želim sretnu, ukusnu i lako probavljivu novu godinu najprije svim trudnjačama i njihovim nerođenim potomcima, a potom i svima drugima!