U trenutku kada smo u jutarnjim vijestima na radiju čuli obavijest o usporenom prometu na dionici od Dugopolja do Splita, znak skretanja za Prgomet ukazao se kao spasonosno rješenje.
Putovanje autocestom, međutim, nismo skratili za 30-ak kilometara samo da bismo izbjegli gužvu. Željeli smo uživati i u fenomenalnom pogledu koji s ceste podno Segeta Gornjeg puca na prastari gradić Trogir i Kaštelanski zaljev, pa i na Split koji se odavde nazire u daljini. Zavojita, vozački zabavna cesta prepuna serpentina u donjem dijelu usput nas je još jednom uvjerila i u lakoću upravljanja novim Tiguanom.
Od masažne funkcije, u kojoj smo putem uživali na autocesti, ovdje su se važnijima pokazale izražene bočne potpore na sjedalima, koje su nam omogućavale udobnost i prilikom bržih prolazaka kroz zavoje. Iako se u Tiguanu za upravljačem sjedi visoko, na 60 cm od tla, vozač i putnici tako uz primjerenu preglednost baš uvijek mogu računati i na ugodu u vožnji, čemu uz krutost karoserije i umješno podešen ovjes pridonosi i prilično izravan upravljač, sa svega 2,5 okretaja između krajnjih točaka.
Na uskim i prometom zagušenim cestama koje su nas dočekale u Trogiru, s druge strane, sve probleme rješavali su senzori i kamere koje pokrivaju svih 360 stupnjeva oko automobila.
Proboj do otočića između otoka Čiova i kopna, na kojem su Grci naseljeni na Visu u 3. stoljeću prije Krista osnovali prvu koloniju na kopnu, nije bio jednostavan. Zapadni ulaz zatvoren je zbog radova, ali nismo odustali i uskoro smo ispijali kavu na rivi grada, čije ime i danas podsjeća na njegovo helenističko podrijetlo.
Jedan od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih gradova srednje Europe, prava je riznica spomenika. Pisao je o tome još prije stotinjak godina znameniti povjesničar umjetnosti Bernard Berenson, za kojeg nije postojao grad na svijetu koji bi na tako malom prostoru imao toliko umjetnički vrijednih ostvarenja.
Prepozna je to i UNESCO, kada je 1997. Trogir, odnosno njegovu povijesnu jezgru, uvrstio na popis Svjetske kulturne baštine. Sa svojim crkvama, palačama i kaštelom Kamerlengo, Trogir je tako mogao zaslužiti i zaseban nastavak u ovom serijalu, ali naš cilj bila je Dioklecijanova palača. Točnije, ono što se nalazi ispod nje.
Ulazak u Split starom Solinskom cestom nije nas spasio vožnje u koloni, ali zauzvrat smo uspjeli iz prve pronaći parkirališno mjesto na Obali Lazareta, vjerojatno zato što sat parkiranja stoji četiri eura. Par minuta potrošili smo za upijanje jedinstvene atmosfere koja vlada na Rivi, a potom se zaputili prema Mjedenim vratima.
Prije 1700 godina, u vremenima kada je more dosezalo same zidine, to je bio ulaz uz koji su se vezale brodice, kako bi se s njih iskrcale zalihe ili plemeniti gosti. U pothodniku koji vodi prema Peristilu dočekao nas je prizor kakav još nismo vidjeli. Početkom godine, naime, uklonjeni su štandovi sa suvenirima, zbog čega su masivni svodovi, zidovi i široki piloni postali još impresivniji i carski monumentalniji.
Većinu ljudi podrum kao takav podsjeća za prostoriju ukopanu u zemlju, namijenjenu čuvanju drva za ogrjev, ili, pak, stvari koje nam ne trebaju ili nam ih je žao baciti. Znamo i za vinske podrume i restorane koji se nazivaju podrumima, no u slučaju Dioklecijanove palače, podrumi su bili dio carske rezidencije s prostorijama u kojima se blagovalo, primalo goste, pripremala hrana, radilo maslinovo ulje i vino, provodilo kultne obrede...
Zapravo, podrumi Dioklecijanove palače bili su temelj na osnovi kojeg je UNESCO koncem listopada 1979. uvrstio i povijesnu jezgru Splita na svoju prestižnu listu. Osim što predstavljaju neprocjenjivo kulturno dobro, ujedno su i jedna od najvećih hrvatskih turističkih atrakcija. Čini ih splet od pedesetak izvanredno sačuvanih prostorija i monumentalnih dvorana, koje uz rimski Domus Aurea, predstavljaju najveći natkriveni prostor iz antičkog doba na svijetu.
“Na godišnjoj razini kroz ovaj prostor prođe više od 300.000 tisuća posjetitelja. Uglavnom je riječ o turistima s plaćenom ulaznicom, no ovdje se organiziraju i izložbe i razna druga kulturna događanja, što Podrume palače čini službeno najposjećenijim mjestom u gradu”, ističe Vedrana Supan, viša kustosica Muzeja grada Splita.
“Prva istraživanja započela još u 19. stoljeću, ali tek koncem pedesetih godina prošlog stoljeća otkopani su zapadni dijelovi. Potom je u šezdesetima rekonstruiran središnji prolaz od Rive do Peristila, a u sedamdesetima se krenulo na dvorane u istočnom dijelu i to je potrajalo sve do devedesetih. Radovi, međutim, još uvijek nisu dovršeni i oko 15 posto ukupne površine još treba otkriti.
Među prostorima koji će tek postati predmet istraživanja i uređivanja, najznačajniji je jugoistočni dio, gdje su naslagani svi slojevi splitske povijesti - od antičkih preko srednjovjekovnih vremena do novijih arheoloških nalaza, od pogana preko dolaska prvih kršćana do danas”, objašnjava nam Supan dok vijugamo kroz podzemni labirint i ulazimo u kružnu prostoriju besprijekorne akustike.
Bilo je to svojevrsno predvorje iznad kojega su bile careve spavaće sobe, a njena vrhunska akustika nije slučajna. Prema zapisima, Dioklecijan je bio vrlo paranoičan i premda okružen odanim vojnicima, stalno je strahovao od ubojica. Prostorija u kojoj svaki korak odjekuje, nastala je na njegov zahtjev kao svojevrsni alarm u noćnim satima. Možda je upravo zato Dioklecijan i jedini od 60 (odnosno 80, uzmemo li u obzir vremena u kojima ih je više pretendiralo na tron) rimskih careva koji umro prirodnom smrću.
Tajna izvanredne sačuvanosti Dioklecijanovih podruma između ostalog leži upravo u njihovoj višestoljetnoj nedostupnosti. Nakon što je Dioklecijan 305. abdicirao (još jedna jedinstvenost među rimskim carevima), povukao se u svoj velebni ljetnikovac, koji još nije bio dovršen. Pretpostavlja se da je jedan od najvećih reformatora kasnog carstva poživio još sedam godina u blizini svoje rodne Salone.
Nakon njegove smrti Palača je postala utočište izbjeglih rimskih velikaša, a pred naletom barbarskih osvajača prebjezi iz Salone pretvaraju je u grad.
Novi žitelji isprva nisu odviše marili za kasnoantičku građevinu, pa su čak i kamene blokove koristili kao građevinski materijal, a tek u zrelom srednjem vijeku obogaćuju ju novogradnjama u romaničkom, gotičkom i renesansnom stilu. No, sve to bilo je na površini, dok su podrumi, odnosno stručnim rječnikom – supstrukcije – cijelo to vrijeme služili tek kao odlagalište smeća, građevinskog materijala, a ponekad i kao septičke jame.
Hrvatski arhitekt i prvi konzervator u zemlji, Vicko Andrić, autor pročelja Rive, nakon umirovljenja se posvetio konzervaciji Dioklecijanove palače, te 1850-ih započeo i s istraživanjima podruma. Bio je to tek početak, a ozbiljniji nastavak radova uslijedio je u pedesetima prošlog stoljeća. Prema riječima Vesne Bulić Baketić, ravnateljice Muzeja grada Splita, koja nam se pridružila u obilasku Dioklecijanovim podrumima, posla ima još jako puno.
“Kada je u pitanju ovako kompleksan arheološki lokalitet, koji je u isto vrijeme i ispod grada u kojem se živi, cijeli postupak je izuzetno složen. Pred nama je jedna od najvažnijih faza u recentnoj povijesti obnove Podruma Dioklecijanove palače. U jugoistočnom dijelu palače kreću radovi čišćenja i rekonstrukcije križnih svodova, o kojima ovisi i rekonstrukcija carskog triklinija, ali i izgled i sigurnost dijela grada kojega nose ovi svodovi”.
Dioklecijan je bio ratnik, jedan od rimskih careva ilirskog porijekla koji je u Rimu bio samo jednom, a njime vladao 20 godina. Ostao je upamćen po progonu kršćana, ali i kao vladar koji je stalno nešto gradio. Njegov najljepši uradak bila je palača u kojoj je proživio svoje posljednje dane.
Kratke činjenice
Najveća vikendica na Jadranu ujedno je bila utvrđeni kaštel pravokutnog oblika (215 x 180 m), sa 16 kula i 4 vrata
Dioklecijan je za svoje vladavine uveo brojne reforme i produžio život starog Rima, a sebe proglasio reinkarnacijom boga Jupitera na zemlji
Peristil, na kojem se ukazivao svojim podanicima, Dioklecijan je ukrasio stupovima i sfingama donesenima iz Egipta
Dioklecijan je mačem došao do carskog trona, a njegovo vojničko porijeklo očituje se i u tlocrtu Palače, koji podsjeća na rimske vojne tabore
Dioklecijanov mauzolej pretvoren je u kršćansku crkvu, danas najmanju katedralu na svijetu, a impozantni zvonik uzdignut uz nju zajedno sa zidinama palače dio je vizure Splita
Splitska Riva današnji oblik dobila je za vladavine Napoleona, odnosno njegova namjesnika maršala Marmonta, a prve palme umjesto postojećeg drvoreda murvi na tadašnjoj Francuskoj obali zasađene su 1920. godine
Sveti Dujam, zaštitnik Splita, bio je prvi salonitanski biskup i jedna od žrtava Dioklecijanova progona kršćana. Njegove relikvije čuvaju se u splitskoj katedrali
Zidovi palače načinjeni su od bračkog i trogirskog kamena, koji se malo razlikuju po boji, a poneki blokovi imaju uklesani i klesarski znak, dok su svodovi zidani od sedre i opeke
Većinu kipova koji su prikazivali Dioklecijana uništio je car Konstantin Veliki, a Marulićev, podignut 1925. na Voćnom trgu, Splitu je poklonio Meštrović
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Volkswagenom
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....