Vladimir Vladimirovič Putin nije izgledao kao izgledni predsjednik Rusije. I to ne samo 1991. ili 1995. već i 1999., na samom kraju mandata Borisa Jeljcina. No, Vladimir Vladimirovič uspinjao se polako. Ovog bivšeg KGB-ovca iz ispostave u Dresdenu raspad SSSR-a je, prema njegovom vlastitom priznanju, zatekao.
Neko vrijeme je navodno bio prisiljen taksirati na crno kako bi zaradio za život, ali vrlo brzo našao je posao u gradskoj upravi Sankt-Peterburga. Tamo je nekoliko godina kasnije postao zamjenik gradonačelnika Anatolija Sobčaka, svojeg političkog pokrovitelja. Putin tu počinje graditi svoju mrežu moći te je 1998. otišao u Kremlj, gdje ga je Jeljcin u svibnju imenovao zamjenikom šefa predsjednikove administracije.
Ni dva mjeseca kasnije postaje ravnatelj Savezne službe sigurnosti (FSB), sljednice njemu nikad prežaljenog KGB-a. Već u kolovozu 1999. imenovan je premijerom, a nakon Jeljcinova povlačenja potkraj 1999. postao je privremeni predsjednik Ruske Federacije, što je i "ovjerio" pobjedom na predsjedničkim izborima 2000. godine.
Putin tada postaje najmoćniji čovjek u Rusiji, što se nije promijenilo ni 23 godine kasnije, bilo da je držao poziciju predsjednika Ruske Federacije ili premijera (između 2008. i 2012.). O tome kako se uspinjao stepenicama vlasti, koje okolnosti su mu išle na ruku, koji su ljudi stajali iza njega (a kojih se kasnije riješio), kako je u potpunosti učvrstio vlast u svojim rukama i kako je od naoko prozapadnog predsjednika postao međunarodni izopćenik čiji će život obilježiti invazija na Ukrajinu, tema je nove epizode podcasta Prva linija.
Naš stručni sugovornik ovaj put bio je Vlado Vurušić, vanjskopolitički novinar i kolumnist Jutarnjeg lista, koji događanja u Rusiji i Kremlju prati već godinama.
-------------------------------------------
Video snimku podcasta pogledajte ispod
-------------------------------------------
- Putin je danas nešto drugo od onoga što se očekivalo kad se krajem 90-ih pojavio kao važan faktor u Rusiji. Tada je o njemu vladala drugačija percepcija, što u Rusiji, što na Zapadu. No, i tada su neki građanski političari u Rusiji tvrdili da on donosi novo mračno doba, nakon onih demokratskih promjena 90-ih, kaže Vurušić na samom početku.
Kad su u pitanju Putinovi počeci unutar KGB-a, naš sugovornik ističe da je on ipak bio tek drugorazredni agent.
- On je mislio da će biti neki sovjetski James Bond, ali on nije bio prva liga KGB-a. Oni su bili na Zapadu, u prvom redu u SAD-u, dok je Putin bio u Istočnoj Njemačkoj, gdje je u Dresdenu vodio Dom kulture.
Nakon raspada SSSR-a Putin je utočište našao u administraciji tadašnjeg gradonačelnika Sankt-Peterburga Anatolija Sobčaka, koji je zapravo njegov politički otac.
- Tamo se dobro snašao, a nemali broj ljudi s kojima je tada stvorio veze i danas su s njim u Kremlju, kaže Vurušić i objašnjava da je Putinovom usponu dobro došla i političko-ekonomska situacija u Rusiji.
- Rusija je izgubila auru velesile te se osjećalo nezadovoljstvo i među političkim elitama i među općom populacijom. Socijalne razlike među ljudima su velike, nezaposlenost i inflacija su rasli, a očekivanja u bolji život brzo su se izjalovila. Onda je ekipa oko Jeljcina (Berezovski, Hodorkovski...) shvatila da treba zadovoljiti staru političko-KGB-ovsku strukturu koja se osjetila zanemarenom jer Rusija više nije to što je bila, kaže Vurušić.
Peti u redu
No, Putin je bio tek peti u redu ljudi koje je taj krug oko Jeljcina vidio kao iduću osobu na čelu Rusije. On je "izabran" kao kompromisno rješenje, a kako je Jeljcin bio sve više kompromitiran, bilo je jasno da je promjena potrebna, objašnjava naš novinar.
- Od Putina je tada trebalo napraviti neku figuru koju će narod prihvatiti - a najbolji način bilo je slamanje separatističke čečenske države. Ima puno kontroverzi oko toga, u ruskim gradovima dizane su u grad stambene zgrade za što su optuženi Čečeni, a postoji priča da je iza svega stajao FSB kako bi "animirao" ljude za rat i Putinu pripremio teren za pobjedu. On je to uspio, a bio je i dovoljno pametan da se okruži ljudima koje je poznavao, nakon čega je počeo rat protiv oligarha koji su tada u Rusiji bili omraženi poput pedofila. A među njima su bili i ljudi koji su mu, između ostalih, omogućili dolazak na vlast, kaže Vurušić.
U to vrijeme Zapad prihvaća Putina, a i on sam je spominjao mogućnost da Rusija bude članica NATO-a. Osim toga, imao je i sreću da je s njegovim dolaskom na vlast porasla cijena nafte te se državna blagajna počela puniti, a Rusija postaje pridružena članica G7 (tada G8).
Prekretnica/e
Vurušić ističe kako je već rat u Gruziji 2008. dao naslutiti pravu narav Putina, ali mu je Zapad progledao kroz prste. Drugi snažan signal o tome što je na stvari bili su izbori 2012. godine kada se Putin, tada ruski premijer, opet kandidirao za predsjednika Rusije iako je prethodno već odslužio dva mandata.
No, kreativnost ustavnih stručnjaka omogućila mu je da izađe na izbore i otvoreno zanemari demokratske standarde. Tada su i veliki prosvjedi protiv njega nasilno ugušeni.
- Pravi sunovrat počinje 2014. s Majdanom. Tada se dio građanske Ukrajine pobunio protiv proruskog predsjednika Janukoviča, koji je u Vilniusu odbio potpisati sporazum s EU, i to pod pritiskom Kremlja. To je bio okidač za prosvjede proeuropskih Ukrajinaca. Svi su čekali kako će Putin reagirati, a on je nedugo nakon završetka OI u Sočiju anektirao Krim u strahu da izgubi Sevastopolj, gdje je ruska Crnomorska flota imala sjedište. Zapad je uveo Rusiji neke sankcije, ali je i dalje bio uvjeren da se Putin može smiriti ekonomskim vezama, prije svega ugovorima o isporuci nafte i plina za Europu, kaže Vurušić.
- Pandemija koronavirusa Putina je dodatno izolirala, bacio se u neka povijesna razmišljanja o tome što je Rusija i koliko bi velika trebala biti. Počeo je tražiti način kako da ponovno ovlada Ukrajinom, koja je kroz povijest uz Bjelorusiju uvijek igrala ulogu tampon zone prema Rusiji. Tu se javio i strah da će opet izravno graničiti sa Zapadom, a to se pak dobro stopilo s Putinovim stavovima da Ukrajinci ni nisu zaseban narod, nego su zapravo Rusi. No, u tih osam godina od Majdana do invazije, Ukrajinci su izgrađivali nacionalni identitet i to više nije bila ista država. Putin je bio uvjeren da će u tri dana doći do Kijeva i da će ruske trupe dočekati cvijećem ili samo slegnuti ramenima, a pokazalo se suprotno. Da je 2014. pokrenuo rat, vjerojatno ne bi imao takav otpor i vjerojatno bi došao do Kijeva bez problema, zaključuje Vurušić.
-------------------------------------------
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.