"U rimskoj Nacionalnoj galeriji moderne i suvremene umjetnosti, prostorije koje su nedavno bile posvećene izložbi Picassovih crteža sada sadrže još neobičnih relikvija: putni kovčeg iz 19. stoljeća s natpisom M. Tolkiena; rječnici starih engleskih dijalekata; stol za pisanje prepun papira i šareni crteži hobita, vilenjaka, orka. Postoji čak i fliper ‘Gospodar prstenova‘.“
Kad pročita ovaj uvodni pasus čovjek bi mogao pomisliti da se radi doista o nekoj specijalnoj izložbi koja odaje dužni respekt jednom od najvažnijih književnih i filmskih fenomena moderne popularne kulture. Međutim, radi se o početku članka objavljenog u Financial Timesu koji opisuje kako je vlada bivše neofašistice Giorgije Meloni toliko opčinjena Gospodarom prstenova da fantazije britanskog pisca J.R.R. Tolkiena smatraju, tvrdi FT, „alegorijom njihove vlastite političke ideologije“.
Teza kako najdesnija vlada Italije još od doba Benita Mussolinija kao kolektivno vjerovanje dijeli filozofske poruke koje se navodno mogu iščitati iz Tolkiena, sasvim je ozbiljna te govori o intelektualnoj razini populističke ekipe koja pokušava voditi treću najveću ekonomiju Europe.
Ministri u vladi Giorgije Meloni ne skrivaju udivljenje „svetim tekstom“. Uostalom, talijanski ministar kulture stoji iza izložbe, iako je njezin autor konceptualni umjetnik.
"Tolkien je autentični i iskreni konzervativac", kaže ministar kulture Gennaro Sangiuliano, koji je stajao iza izložbe, nekoliko dana prije nego što su Meloni, aktivisti njezine stranke Braća Italije i ministri prisustvovali otvaranju. "Želio je projicirati vrijednosti čovječanstva, duh žrtvovanja malih protiv Mračnog Gospodara."
Tolkien, oxfordski don, proslavio se time što nije volio pokušaje da se Frodova potraga za uništenjem Jednog Prstena protumači kao komentar na aktualne događaje iz stvarnog svijeta. Ipak, talijanska krajnja desnica - s kojom je Meloni oštrila svoje političke zube - vidi u epskoj priči metaforu za vlastitu bitku za obranu talijanske kulture od prijetećih vanjskih sila, od migranata preko eurokrata u Bruxellesu do međunarodnih tržišnih sila.
"‘U ovom globaliziranom društvu vodi se borba između onih poput mene - za koje su ljudi građani s pravima i dužnostima - i onih koji muškarce smatraju pukim bar kodovima, potrošačima koji moraju ostati pasivni prema svijetu‘, kaže Sangiuliano“, piše FT.
Inače, Sangiuliano je na organizaciju izložbe u Nacionalnoj galeriji potrošio 250.000 eura talijanskih poreznih obveznika. Nije to, naravno, obrazložio veličanjem bizarnog ideološkog kulta talijanskih ekstremnih desničara, nego 50-godišnjicom smrti slavnog autora.
I premijerka Meloni osobno naziva knjigu Gospodar prstenova bukvalno „svetim tekstom“. Ona u svojoj autobiografiji opisuje kako su članovi Talijanskog socijalnog pokreta, kojeg je osnovao Benito Mussolini, preživjeli dolazak saveznika nakon 2. svjetskog rata. Taj narativ toliko joj je važan da se ona i njezini kolege aktivisti povremeno prerušavaju u hobite ili vilenjake kako bi zabavili djecu na zabavama, ali time ujedno vrlo svjesno rade na širenju svojih ideoloških poruka.
“‘Za njih [aktiviste], to je prikaz ovog sukoba između jednostavnog i čistog svijeta za kojim žude i modernog potrošenog svijeta u kojem sada živimo - svijeta globalizacije, hiperkapitalizma, rasnog i kulturnog miješanja‘, kaže Daniele Albertazzi, profesor politike na Sveučilištu Surrey“, bilježi FT.
One koji se bave fenomenologijom političkih pokreta zapitali su se kako je došlo do toga da se fantazije iz knjige objavljene 1970. u Italiji koriste za tumačenje zbivanja nakon 2. svjetskog rata te pretvaranja u novu vrstu političke ideologije. Objašnjenje je jednostavno. Mladi ekstremno desni aktivisti tražili su način da otvoreno raspravljaju bez da ih se povezuje s diskreditiranim Mussolinijem, pa im se narativ s hobitima, vilenjacima, orcama… učinio kao zgodan prikaz otpora dobrih stanovnika idiličnog Shirea nasilnim došljacima. U tom prilagođenom narativu savezničke trupe su, dakle, bile neželjeni nasilnici, a ne oni koji su pomogli Talijanima srušiti brutalni fašistički režim.
Financial Times donosi još detalja: „Ulaskom u politiku 1990-ih, Meloni, čiji je omiljeni lik Frodov vjerni pratitelj Samwise Gamgee, prisustvovala je tjednim političkim raspravama nazvanim ‘Zovom Boromirovog roga‘ i pjevala narodne pjesme o ‘narodima i domovinama‘ Europe s grupom tzv. ‘Zajedništvo prstena‘… Posjetivši izložbu, koja se i sama kloni politike, redatelj Giorgio Clemente također se rugao ideji da je Tolkien zagovarao obranu tradicije od vanjskih utjecaja, ističući da u priči stvorenja svih vrsta rade zajedno za uspjeh misije.“
Meloni osobno se više puta izjasnila da joj je Gospodar prstenova najbolja knjiga, kao mlada neofašistica oblačila se kao hobit, a kao premijerka slikala se uz kip čarobnjaka Gandalfa (ne slučajno nego ciljano, za objavu u magazinu).
„Obilno je citirala Tolkiena tijekom svoje karijere, od jednog od svojih prvih političkih govora kao voditeljica mladih 2002. do svoje autobiografije 2022. Godine 2015. pozvala je sljedbenike da se bore protiv tog ‘lukavog neprijatelja kojeg je Tolkien nazvao prstenovima moći‘, misleći na globalnu financijsku elitu. Nakon njezina izbora, Melonina sestra Arianna obećala je na Facebooku da će oponašati hobita Samwisea Gamgeeja u pratnji Meloni (koja predstavlja Froda) na planinu Usuda“, piše Politico.
Ne treba zaboraviti da Giorgia Meloni & Co. nisu neka školska družina koja se previše zagrijala za Gospodara prstenova nego vlada Republike Italije s velikim utjecajem na zajedničke europske politike. Nije toliko čudno što Meloni i njezina ekipa populista vole Tolkiena kako bi politički kodirano mogli među sobom komunicirati fašističku prošlost. Oni su svoja politička skrovišta čak nazivali „Hobbitovim kampovima“.
Kako je moguće da čak i ugledne procjeniteljske agencije više nemaju izbora, pa poput Moody‘s-a ocjenjuju štetne populističke politike talijanske desne vlade kao prihvatljive, iako su u vezi s ekonomskom stvarnošću podjednako kao Gospodar prstenova?