Petak 14. srpnja ujedno je i 506. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon perioda toplog vremena, nad bojištima juga i istoka Ukrajine došlo je do privremenog pogoršanja vremena koje je zadnjih dana ponešto usporilo i kopnene borbe. Ipak, nipošto se ne može govoriti o ikakvom zatišju, budući su nastavljeni intenzivni topnički dueli uz kompletnu bojišnicu te dobar dio međunarodne granice Ruske Federacije i Ukrajine. Pri tome, težište borbi i dalje je oko okupiranog grada Bahmuta, oko kojeg branitelji nastoje napredovati blizu grada (sjeverozapadno kod Berhivke, gdje su u nekoliko navrata borbe bile i u samom naselju, te južno oko Klišćivke i Kurdjumivke).
Posebno treba naglasiti da je južno od Bahmuta ruska strana uspjela privremeno stabilizirati stanje tek užurbanim uvođenjem brojnih pojačanja, posebno i čečenskih boraca postrojbe „Ahmat“. Ništa od toga nije mnogo promijenilo na činjenici da ondje i dalje ukrajinske snage itekako stišću njihovu obranu. Treba napomenuti da nakon vijesti o prilasku Ukrajinaca Bahmutu sa sjeverozapada, zadnjih dana se čuje i o obnovi borbi u „Jubilejnoj ulici“ koja predstavlja ulaz u grad sa zapada, od Časiv Jara i sela Hromove.
Jednak takav ustrajni pritisak ukrajinske strane bilježi se i na potezu od Donjecka do rijeke Dnjepar (na „osovinama Melitopolj i Berdjansk“), odnosno u zonama gdje oni zadnjih tjedana pokušavaju prodrijeti kroz uređene ruske obrambene linije. Riječ je tu o nekoliko odvojenih zona: (1) nedaleko Dnjepra kod sela Pjatihatki i dalje nema pomaka usprkos ukrajinskim napadima prema selu Žerebjanki. Za razliku od toga, izgleda da su manjeg učinka imala brojna nastojanja za prodor (2) južno od Orihiva prema selu Robotine, gdje se početkom tjedna navodno prodrlo i do samoga sela da bi se nakon ruskih protunapada borbe preselile nekoliko stotina metara na sjeveroistok. Izgleda da su sličnog učinka imali ukrajinski napadi i (3) jugozapadno od Velike Novosilke, gdje su borbe izgleda prešle ruske obrambene linije u zelenilu riječnog poteza zvanog Gruševa Balka, te se stvarno primiču ruskom uporištu Prijutne, odnosno liniji Prijutne-Staromaiorske. Napomenimo da i dalje opstaje ukrajinski mostobran na istočnoj strani srušenog Antonivskog mosta, gdje branitelji ustrajno uspijevaju dodavati manja pojačanja čamcima preko rijeke, dok agresori usprkos velikim naporima ne uspijevaju nanovo ovladati cjelinom istočne obale Dnjepra.
Što se ruske strane tiče, na jugu se zadnjih dana čulo o njihovom manjem napredovanju jugoistočno od Gulajpolja u Zaporiškoj oblasti, no to je po opsegu jednako simbolično kao i pomaci bojišnice koje se bilježe oko ukrajinskih uporišta Marinka i Pobjeda (lokacija „Zverinec“) ili Avdiivka. Agresorima ondje ne polazi za rukom proširiti svoj stisak oko tih naselja, usprkos velikim naporima i žrtvama. Ponešto je drugačija situacija na sjeveroistoku čitavog ukrajinskog bojišta. Ondje se zadnjih dana nastavlja ruska navala zapadno od okupiranog grada Kremina, gdje su agresori izgleda uspjeli doći na istočne prilaze ukrajinskih uporišta Zarične i Torske, na pola puta između okupirane Kremine i oslobođenog Limana. Takvi pomaci doveli su do ubacivanja u borbu i određenih ukrajinskih pričuva, pa tek treba vidjeli jesu li ondje napadači u stanju opstati na otvorenim prostorima ispred ovih naselja s kojih bi trebali nastaviti napade. Slična ruska inicijativa bilježi se i oko 56 km sjevernije, u okolici okupiranog grada Svatove. Ondje se zadnjih dana bilježi nastavak ruskih napada na malo selo Novoselivske, na cesti P-07 Kupjansk-Svatove. Kako izgleda, ruski napadi su tu bili koncentrirani na samo selo, te zonu poljoprivrednih površina oko 5 km prema jugu (što su zapravo istočni prilazi ukrajinskom uporištu Stelmahivka) – no ne bilježi se rusko zauzimanje Novoselivske i borbe dalje traju.
Ruski problemi i napadi
U svim tim borbenim zonama ukrajinska strana vidljiv naglasak stavlja na suzbijanje ruskog topništva, a kako im to polazi za rukom dobro ilustrira i situacija zabilježena u srijedu 12. srpnja – kada je došlo do smjene ruskog generala zaduženog za zone žestokih borbi u Zaporižju. Brigadni general Ivan Popov (kodno ime „Spartak“) navodno je prigovarao nadređenima kako „njegovi gladijatori“ masovno ginu radi ruskog manjka sredstava za kontrabatiranje protivnika te sredstava modernog topničkog izviđanja općenito, što su navodno sve jake strane ukrajinskih snaga opremljenih novim te preciznim topništvom sa Zapada. Proglašen da širi paniku, Popov je bio brzinski smijenjen, a skandal je u Moskvi buknuo kada se objavilo njegovu oproštajnu poruku za ljudstvo 58. kombinirane armije Južnog vojnog okruga. Ovaj je potez protiv prilično među vojskom omiljenog visokog časnika s terena doveo do novih podjela u ruskim redovima, baš u vrijeme kada još nipošto nije jasna sudbina ni Jevgenija Prigožina (nedavno pobunjeni čelnik bivšeg vojnog poduzeća „Wagner“), kao niti brojnih visokih vojnih časnika i dužnosnika za koje se sumnjalo da bi mogli imati veze s pobunom „Wagnera“ krajem lipnja.
Uz to, izgleda da vlasti u Moskvi tek polagano izlaze na kraj sa čitavom „situacijom Wagner“. Dok ljudstvo te privatne organizacije (pod jasnim državnim pokroviteljstvom) još nije krenulo prelaziti u Bjelorusiju – a nije jasno ni sklapa li vojne ugovore s Ministarstvom obrane – u srijedu 12. srpnja vidjelo se vojno preuzimanje njihove teže vojne tehnike i zaliha, više od 2.000 komada tehnike, oko 2.500 tona streljiva, te barem 20.000 komada raznog pješačkog naoružanja. Iako se izgleda nastavlja djelovanje „Wagnera“ u inozemstvu, pa se u Srednjoafričkoj Republici bilježilo njihovu evakuaciju kineskih državljana ugroženih u rudnicima prefekture Waka – nejasno je što će s njima biti u (i oko) ratišta u Ukrajini. Ne bi čudilo da se i ondje sve službene priče o dogovoru i kompromisu svedu na jednako neugodnu stvarnost kao i rusko doniranje zemlje veteranima ovog rata (odnosno „specijalne operacije“) u Kareliji. Naime, riječ je o kraju nedaleko finske granice, gdje je klima takva da su međunarodni izbjeglice po dolasku i kraćem boravku molili bilo kakvu evakuaciju u toplije i svjetlije dijelove Europe.
Sve to nije omelo izvođenje ruskih zračnih napada po civilnim ciljevima u Ukrajini. Tako se u rano jutro srijede 12. srpnja bilježilo lansiranje 15 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz sjeveroistočnog smjera (Kurska oblast), od čega je navodno njih 11 bilo uništeno djelovanjima ukrajinske protuzračne obrane. Samo noć kasnije, u ranim satima četvrtka 13. srpnja, Ukrajina se našla pod napadom još oko 20 kamikaza-dronova Shaheed-136/131, lansiranih iz sjeveroistočnog (Kursk) i jugoistočnog smjera (Primorsko-Ahtarsk). Njih je svih 20 bilo uništeno, baš kao i još dvije krstareće rakete 3M54 Kalibr lansirane s Crnoga mora, dok je jedna balistička raketa Iskander-M (lansirana kod mjesta Džankoj na Krimu) prošla ukrajinski protuzračni štit. Dodatno, danas ujutro, u pozadini jakih grmljavinskih oluja, Ukrajinu se opet napalo bespilotnim letjelicama. Njih je 17 bilo lansirano s jugoistoka (Primorsko-Ahtarsk), od čega je navodno uništeno 16 letjelica širom južne Ukrajine. Ipak, kako nisu srušene sve, bilježilo se pogodak u komunalno poduzeće grada Krivi Rih, kao i niz manjih šteta od fragmenata koji su padali naokolo nakon uništenja pojedinih kamikaza-dronova.
NATO pomoć i suradnja
Svi ti napadi i borbena djelovanja dolaze u pozadini ovotjednog održavanja NATO summita u Vilniusu. Riječ je o skupu koji je opet nastojao ostaviti dojam općeg suglasja i suradnje saveznika, iako je još na njegovu početku postalo jasno kako je sama Ukrajina tu očekivala ponešto više od dodatnih obećanja vojne pomoći te neodređenih obećanja pristupa u članstvo Saveza jednom kad završi njihov rat s Rusijom (te budu zadovoljeni i neki dodatni uvjeti nejasnog sadržaja). Predsjednik Zelenski je očigledno na tu temu imao što za reći, no izgleda da se na zatvorenoj svečanoj večeri ipak našao suočen s većinskim raspoloženjem saveznika – tako da se na marginama skupa tek diskutiralo i o „nezahvalnoj Ukrajini“ koja traži previše, a najglasnije se prenosilo izjave britanskog ministra obrane Bena Wallacea („Sviđalo se to vama ili ne, ljudi žele vidjeti malo zahvalnosti. Ponekad tražite od zemalja da se odreknu vlastitih zaliha oružja, a opetovani zahtjevi mogu otuđiti neke ključne birače”). Sve je to pokušao zaliječiti sam Zelenski jučerašnjom javnom objavom punom zahvala saveznicima (sa čak 47puta izgovorenom riječi „hvala“), dok su, naravno, jedini koje su takve razmirice suštinski veselile bili i ostali u Moskvi.
Ipak, nije sporno da NATO summit u Litvi nije dobro završio po Rusku Federaciju. Ne samo da je Finska bila ondje kao punopravna članica, a Švedska s jasnim putem u skoro članstvo – što itekako komplicira sve ruske planove na Baltičkom moru i sjeveru Europe – nego se i čitav Savez nastavio okretati dalje prema obrambenim režimima kakvi nisu viđeni od vrhunaca Hladnoga rata. Tako se objavilo jačanje snaga u visokim razinama pripravnosti, dosadašnjih 2 posto obrambenih izdvajanja proglašeno je tek minimumom kojeg članice moraju nadmašiti, a formiranjem novih obrambenih planova za slučaj sukoba s Ruskom Federacijom dosadašnju „strategiju odvraćanja“ krenulo je pretvarati u „strategiju uskrate“ neprijatelju potencijalnih pravaca navale – planiranjem rasporeda vlastitih snaga. Ujedno je postalo jasno i kako Ukrajina sada sve ozbiljnije počinje iščekivati idući NATO summit u Washingtonu, dok tek treba vidjeti ozbiljnost sigurnosnih garancija sadržanih u dokumentu „Zajednička deklaracija o potpori Ukrajini“ skupine država G7. Jednako je tako ostalo za vidjeti i dosege „Godišnjeg nacionalnog programa Ukrajina-NATO“ (ANP) kojim će se definirati detalje nevojne potpore i jačanja interoperabilnosti NATO saveza te Ukrajine. Riječ je tu navodno ponajviše o pitanjima protuzračne obrane, upravljanja resursima, medicinske rehabilitacije boraca, te o općoj provedbi NATO standarda u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti Ukrajine.
Dok detalji ovih novih nastojanja ostaju u razradi, treba zabilježiti i kako je Ukrajina dobila ponešto nove civilne te vojne pomoći. Južna Koreja odlučila je poslati detektore mina i zaštitnu opremu, dok se iz Australije čulo o slanju specijaliziranog zrakoplova Boeing E-7A Wedgetail za zaštitu dostavnih pravaca zapadne pomoći te još 30 oklopnjaka Bushmaster (do njih sada ukupno 120). Iako se tek polagano smiruje bura oko američke dostave kasetnog streljiva u Ukrajinu – gdje domaći izvori tvrde da ono još nije korišteno (iako je već pristiglo u Ukrajinu), jednako kao što ruski izvori inzistiraju da ni oni nisu rabili kasetno streljivo usprkos raznim suprotnim primjerima – Europska unija se više bavila osiguravanjem plana dugoročne pomoći Ukrajini, kako u opskrbi oružjem i streljivom, tako i po pitanju obuke ljudstva te obavještajne suradnje. Velika Britanija se dodatno obvezala dati oko 50 milijuna funti (oko 64,7 milijuna USD) za popravak vojne opreme i uspostavu rehabilitacijskog centra za ranjene u Ukrajini, jednako kao i dostaviti dodatno streljivo za tenkove Challenger 2, te još raznih vozila. Norveška je tu uzvratila obećanjem donacije 1.000 izviđačkih bespilotnih letjelica Teledyne Black Hornet, kao i još dva protuzračna sustava NASAMS koji su se sjajno pokazali štiteći ukrajinsko nebo. Dok se iz Danske čulo o početku programa obuke pilota za F-16 u kolovozu ove godine (vjerojatno u specijaliziranom centru u Rumunjskoj), Kanada je najavila dodjelu paketa od oko 410 milijuna dolara za obuku ukrajinskih vojnika te drugih posebnih potreba Ukrajine.
Iz Njemačke se čulo da su potpisani ugovori o masivnim narudžbama streljiva pri koncernu Rheinmetall (posebno topničkog streljiva za tenkove Leopard 2, kako za domaće tako i za ukrajinske potrebe) – a prema Kijevu su otposlane i nove količine vojne tehnike. Riječ je o dodatnih 6 PZO-oklopnjaka Gepard, nešto granata kalibra 155 mm, još inženjerijskih mostova i mostopolagača, kao i drugih oklopnih te teretnih vozila. Uz to, poslane su i dodatne komponente za protuzračni sustav IRIS-T, koji je također već neko vrijeme uspješno na službi u Ukrajini. Sve je to barem jednako zanimljivo kao i prva javno objavljena pošiljka vojnih vozila za Ukrajinu iz Bugarske – gdje je tamošnja Vlada najavila slanje oko 100 oklopnjaka BTR-60, što bi lako moglo biti uvjetovano nekakvom američkom donacijom novije opreme za tamošnje domaće potrebe.
Turska između dvije vatre
Dok se u NATO kontekstu velika pažnja pridavala turskom propuštanju Švedske u članstvo Saveza (a potpuno su u sjeni ostale mađarske najave da bi i oni tek jesenas mogli riješiti ratifikaciju švedskoga članstva) – bitno je važnija uloga koju službena Ankara igra između NATO i Rusije.
Naime, Turska konstantno sjedi na dva stolca – u jednu je ruku NATO članica, dok s druge strane nije sankcionirala Rusiju te s njom intenzivno posluje. Osim toga, ta država vojno surađuje s Ukrajinom, te je nedavno iz svog okrilja put Kijeva otpustila i 5 vojnih zarobljenika, zapovjednika obrane Azovstala u Mariupolju – koji su njenim posredovanjem bili oslobođeni, uz obvezu da u Turskoj dočekaju kraj rata. Ipak, dok se tek odlučuje hoće li ljetos Putin posjetiti Tursku (kako to najavljuje predsjednik Erdogan, a o čemu se službena Moskva još nećka) – za Ankaru je iznimno važno pitanje produljenja važenja tzv. „Žitnog sporazuma“. Riječ je o režimu sigurnog izvoza prehrambenih roba koridorima na Crnom moru, kojeg su lanjskog ljeta posrednički ugovorili Turska i Ujedinjeni narodi. Ovaj režim nakon više produljenja svog trajanja sada ističe krajem ponedjeljka 17. srpnja – i tek treba vidjeti hoće li on uopće više biti produljen, i ako da – na koliko dugo. Ruska Federacija se i tu službeno drži jako suzdržano – postavili su razne uvjete za produljenje, od kojih većina ni fizički nije provediva. No tek ostaje za vidjeti može li tu nešto posrednički postići država koja za sebe tvrdi kako će i nadalje „nastaviti razvijati odnose sa Zapadom i Europom, održavajući ujedno i ‘transparentne pregovore‘ s ruskim predsjednikom Putinom“.
Iako je funkcioniranje „Žitnog sporazuma“ zadnjih mjesec dana bilo praktično blokirano od ruske strane, njime se tijekom dosadašnjih 11 mjeseci njegova važenja ipak izvezlo većinu ukrajinskih viškova staroga žita, ukupno preko 30 milijuna tona robe. Organizacija UN sada nastoji postići barem posredno uključivanje Ruske poljoprivredne banke natrag u međunarodni sustav plaćanja SWIFT ne bi li time barem jedan od velikih ruskih zahtjeva bio ispunjen. Dok Rusija još razmišlja o isplativosti nastavka ovakvih izvoznih režima, Turska je već danas objavila kako se predsjednik Erdogan usuglasio s ruskim kolegom Putinom da taj sporazum ipak treba produžiti. Što će od toga stvarno biti –- vidjet će se već za koji dan.