Kada je 11. ožujka 1985. godine, samo dan nakon smrti najkratkotrajnijeg sovjetskog vođe Konstantina Černjenka (ni godinu dana), na "gerijatrijskom odjelu" CK KPSS-a za njegova nasljednika izabran 54-godišnji Mihail Gorbačov, bila je to prvorazredna senzacija ne samo za Ruse i ostale građane SSSR-a, nego i za svjetsku javnost.
Gorbačov nije bio prepoznatljiv i poznat ni u granicama SSSR-a, a osim toga, bio je neprimjereno mlad. Najmlađi u vrhu sovjetske Partije i države. Odmah je prihvaćen u narodu, već izmučenom i sarkastičnom prema "vijeću istrošenih mumija" kako su, po moskovskim zakucima, sve otvorenije nazivali tadašnji Politbiro. Gorbačov je bio osvježenje. Konkurent mu je bio ostarjeli favorit kremaljskih retrogradnih konzervativaca Viktor Grišin, ali na dužnost ga je predložio iskusni i isto ne bez vlastodržačkih ambicija dugogodišnji šef diplomacije Andrej Gromiko koji je racionalno razmišljao da je bilo dosta šefova iz reanimacije.
Kola SSSR-a tada su već ionako krenula nizbrdo. Zemlja je zaostajala u svemu - prema službenim podacima, 1987. godine više od trećine stanovništva živjelo je ispod crte siromaštva. Na 70. godišnjicu Oktobarske revolucije! Režim i sustav bili su tromi, truli, u mračnoj slijepoj ulici sa samoživom, samodostatnom i apsolutno bezidejnom boljševičkom birokracijom na vrhu.
Gorbačov je dočekan kao posljednja nada, što je i bio. Formirao se u krugu tzv. šezdesetaša, oplahnutih Hruščovljevim tajnim referatom o pogubnosti vladavine Staljina na 20. kongresu KPSS-a. Kao mladi partijski funkcionar, bio je 1961. godine na Crvenom trgu kada su potajice deložirali Staljina iz mauzoleja. Zvijezda Mihaila Gorbačova brzo je zasjala na tmurnom nebu, ali se, kada ostvarivo nije moglo ići dobro, isto tako brzo i gasila.
Uveo je reforme - perestrojku i glasnost. Pokušao je uvesti slobodu govora i tržišne odnose u posrnuloj ekonomiji. No, štitio je sustav - boljševički socijalizam - za koji je poslije sam rekao da je bio inačica "feudalnog i kmetovskog". Nije uspio jer, kako je svojedobno kazao publicist Nikolaj Svanidze, narod ga je dočekao kao mesiju, ali navikli su da sve dolazi s vrha, pa su tako očekivali da prekrasne promjene koje je najavljivao samo padnu s neba jednog jutra.
Zemlja nije bila spremna na nagle promjene - ni narod koji su odučili da razmišlja svojom glavom i ima inicijativu, a pogotovo ni glomazni, kruti i neefikasni partijski aparat. Narod je čekao da se sve instalira s vrha, a birokracija je pazila da u tom reformskom zanosu sačuva svoj status i privilegije. No, to nije bilo moguće. Tako je ljubav između naroda, koji ga je podržavao, i Gorbačova već za dvije godine vladavine pukla. Ostalo je bilo samo otaljavanje do neizbježnog kraha.
Već nakon dvije godine entuzijazma prošlo je vrijeme romantičnosti perestrojke i glasnosti. Očekivanja su bila velika i neracionalna, pa je razočaranje bilo bolnije i mučnije. SSSR se više nije mogao očuvati, a i sustav je pucao po šavovima - od loše ekonomije preko društvene i socijalne krize do neriješenog nacionalnog pitanja koje je buknulo poput vulkana. Ni cijene nafte na svjetskim tržištima nisu im išle u prilog, a nestašice osnovnih proizvoda bile su apokaliptične. U provinciji su uvodili "točkice", ali ni njima se ništa nije moglo kupiti. Rusi nikada - ni prije, ni poslije - nisu živjeli slobodnije, ali ni siromašnije.
Gorbačov je bio svjetski državnik: njegov sastanak 20. studenoga 1985.u Ženevi s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom izmijenit će tijek svjetske povijesti - kraj hladnog rata i pad Berlinskog zida. No, to mu u domovini neće puno pomoći da vrati popularnost pa ga i danas prokazuju kao krivca za sve nedaće koje su prouzročili oni prije njega. Bio je boljševički Job, tragična ličnost, koji je do kraja života podnosio žrtvu i stigmu kojoj je bio izložen.