Danas je The New York Times objavio urednički komentar o nužnosti da Sjedinjene Države provedu reviziju sankcija koje provode protiv niza država jer se otvara pitanje da li su neke od tih sankcija kontraproduktivne za američke interese. U članku uredništvo NYT-a govori isključivo o interesima Amerike, ne i njezinih saveznica. Kad se ozbiljni i vrlo utjecajni nakladnik poput NYT-a odluči za formu uredničkog komentara to znači da su procijenili kako se radi o temi koja je od prvorazredne nacionalne ili međunarodne važnosti, za koju u redakciji smatraju kako na nju treba upozoriti. Urednički komentar najčešće je i znak da su temu već vrlo detaljno raspravili te zauzeli čvrst stav. Iako NYT obrađuje američke sankcije protiv niza država, jasno je kako su trenutačno one najvažnije prema Rusiji, te u uredničkom komentaru kažu: „Vječno pitanje glasi: Što slijedi? Kada sankcije prestaju djelovati? Ili još gore, kada počnu raditi protiv najboljih interesa Sjedinjenih Država?“
Radi se o saltu u uređivačkoj politici NYT-a; sama činjenica da su javno naglasili tezu kako sankcijski mehanizmi mogu našteti onima koji ih propisuju poziv je na buđenje onima koji su bahato svako propitivanje učinkovitosti i racionalnosti pojedinih sankcija proglašavali ruskim odnosno neprijateljskim podrivanjem. Moguće je da je urednički komentar NY Timesa povezan s najnovijim problemima zapadnih kompanija koje su nakon svega ostale u Rusiji te sada prolaze dramu jer Rusija s odgodom provodi nacionalizaciju tj. odmazdu za sankcije. Nakon američke odluke da Ukrajini pošalje kazetne bombe, koje su zabranjene na međunarodnoj razini zbog stradanja civila, primijećeno je da je režim Vladimira Putina odgovorio preuzimanjem biznisa finskog Fortum Oyj-a, njemačkog Uniper SE, te su nasrnuli na Danone i Carlsberg. Eurointelligence pak tvrdi da se iznenada otvara pitanje i što će biti s ogromnom ruskom imovinom Raiffeisenbank Austria. Gospodarski ulozi se povećavaju, ali ne na način kako su to zamislili idejni tvorci pojedinih sankcija.
Iznenađujuće je koliko je uredništvo NYT-a najednom kritično prema američkoj politici sankcija jer se ne radi o politici koja traje od jučer te se nisu prvi put u Rusiji pojavili problemi sa sankcijskim mehanizmima. Sami su istaknuli kako su Sjedinjene Države prema Global Sanctions Database od 1950. nametnule 42 posto sankcija na međunarodnoj razini za koje najuglednije američko uredništvo sada zaključuje. „U stvarnosti, troškovi su znatni. Nose ih banke, poduzeća, civili i humanitarne skupine, koji snose teret njihovog provođenja, poštivanja i ublažavanja njihovih učinaka. Sankcije također mogu uzeti danak za ranjive ljude - često siromašne i žive pod represivnim vladama, kao što akademici sve više dokumentiraju. Službenici rijetko uzimaju u obzir takve troškove. Iako je sankcije lako nametnuti - postoje deseci programa sankcija kojima upravlja više saveznih agencija - politički i birokratski teško ih je ukinuti, čak i kada više ne služe interesima SAD-a. Što je još gore, sankcije također izmiču značajnom nadzoru javnosti. Malo se dužnosnika smatra odgovornim za to funkcionira li određena sankcija kako je zamišljeno, a ne da nepotrebno nanosi štetu nevinim ljudima ili potkopava ciljeve vanjske politike.“
Dio uredničkog komentara je podebljan jer se de facto radi o priznanju ogromnih propusta u američkom sustavu sankcija; shvatili su da je dio sankcija disfunkcionalan te čak može naštetiti SAD-u. Uredništvo NY Timesa opisalo je ukratko zašto su sankcijski mehanizmi u nizu slučajeva bili disfunkcionalni (Iran, Sjeverna Koreja, Venezuela), kao i onih koji su funkcionirali bolje te naglašavaju kako sankcije moraju moći povući onda ukinuti. Tome su posvetili nekoliko zadnjih pasusa te je potpuno jasno da ističu da je potencijalna ireverzibilnost sankcija vrlo ozbiljna ugroza za same Sjedinjene države.
Iako to u NYT-u nisu to napisali, svima je jasno na što se odnosi ta teza: Još početkom sukoba u Ukrajini Sjedinjene Države praćene EU odlučile su zaplijeniti oko polovine ruskih međunarodnih pričuva, što znači da su odlučili iskoristiti vlastitu valutu - dolar - kao oružje. To nije bio samo udarac na Rusiju, nego je izazvalo podozrenje cijelog niza drugih velikih država koje također drže vrlo visoki udio deviznih pričuva o dolarima te su intenzivno počeli raspravljati o strategiji dedolarizacije međunarodne trgovine. Dolar je u padu, a na međunarodnoj razini zapadne zemlje više puta otvoreno su raspravljale o tome da jednostavno nikada ne vrate Rusiji njezine međunarodne pričuve, kao bi ih iskoristile za obnovu Ukrajine. Teza da se sankcije Rusiji pretvore u trajnu penalizaciju stavljena je na međunarodni stol.
Urednici NYT-a podsjetili su da je američki Treasury još u listopadu 2021. godine izvještaj na sedam stranica o rezultatima vrlo opsežne revizije sankcijskih mehanizama. Treasury, piše NYT, realizira neki napredak u preporukama iz te revizije, ali ostale američke institucije ne provode redovite analize temeljene na podacima kako bi se osiguralo da koristi od sankcija nadmašuju troškove i da su sankcije pravi alat, a ne samo onaj za kojim je najlakše posegnuti.
I mi u Hrvatskoj imamo slučaj sankcija za koji se čini da Vlada premijera Plenkovića nije imala dovoljno lobističke agilnosti da ih korigira, iako u hrvatskoj ekonomiji produciraju vrlo visoke rizike, a čak uopće nisu vezane uz energetski sektor. Naime, opće je poznato da je najveći hrvatski poslovni sustav dugo vremena u drami s refinanciranjem poslovanja jer su značajni suvlasnici bile dvije velike ruske banke Sberbank i VTB. Zbog toga Fortenovu, prema tvrdnjama menadžmenta, investitori i banke tretiraju kao toksičnog partnera kad je u pitanju refinanciranje. Međutim, Fortenovi ipak nije apsolutno zabranjeno refinanciranje.
Dva puta zaredom financiranje Fortenovi osigurava američki fond HPS, koji za to naplaćuje ekstremno visoke kamate i penale. Kamate i penali koji Fortenovi naplaćuju Amerikanci toliko su visoki da je jasno kako kompanija ne može dugoročno izdržati takav teret. HPS u kratkom roku zarađuje bogatstvo – vjerojatno će na milijardu financiranja u dvije godine naplatiti skoro pa četvrtinu plasiranog, a to cijena financiranja koju ne bi mogli izdržati niti trgovci drogom. U toj situaciji jasno je da će zaposleni Konzuma ostati tavoriti na mizernim plaćama, daleko manjim nego njihovi kolege u Lidlu, Kauflandu, DM-u, Mulleru, ali i domaćim konkurentima. Je li smisao međunarodnih sankcija ugroziti poslovanje Fortenove dok američki fond naplaćuje ekstremno visoke kamate?
Trenutačno najintrigantnije poslovno pitanje u priči oko zapadnih sankcija Rusiji jest sudbina poslovanja austrijske Raiffeisenbank u Rusiji. RBA se nije povukla iz Rusije kao niti P&G, Colgate-Palmolive, Philip Morris… Ako imate visoki udjel imovine i prihoda u Rusiji u odnosu na cjelokupni biznis, odluka o odlasku nije jednostavna. Carlsberg je, primjerice imao 13 posto ukupne prodaje u Rusiji te 9 posto operativnog profita, a zapošljavao je 8400 ljudi. O pozicijama RBA sada u Rusiji Eurointelligence sada piše: „Bankovne vlasti SAD-a i EU-a već neko vrijeme vrše pritisak na banku da izađe iz Rusije, ali napredak je spor, a rizici sve veći. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja razmjene imovine s ruskim bankama u Europi, Raiffeisen je zapeo između čekića i nakovnja. Oni i dalje služe zapadnim klijentima prisutnima u Rusiji i suočavaju se s dilemom hoće li biti pogođeni sankcijama SAD-a i EU-a ako ostanu ili neprijateljskim preuzimanjem od strane Kremlja ako budu htjeli izaći. Među zapadnim bankama, Raiffeisen je najvažnija banka koja još uvijek posluje u Rusiji, ispred talijanskog UniCredita, nizozemskog ING-a i mađarskog OTP-a.“
Specifičnost pozicije RBA u Rusiji u tome je što im je posao zapravo procvjetao unatoč gubitku 500.000 klijenata; depoziti su im porasli 28 posto, povećali su broj zaposlenih na 9890, profit im je u prva 3 mjeseca 214 posto viši nego onaj lani… Jedan od razloga zbog čega je to tako jest činjenica da su preostali zapadni biznisi, a i ruski, počeli koristiti rusku RBA kao prozor u svijet jer su Austrijanci i dalje zadržali konekcije plaćanja preko SWIFT sustava. Tako je RBA dogurala do toga da drži više od 50 posto transakcija s inozemstvom. Eurointelligence postavlja pitanje: Može li Kremlj učiniti Raiffeisenu ono što je učinio Danoneu? Preuzimanje sistemski relevantne banke ima više reperkusija nego preuzimanje proizvođača mliječnih proizvoda. Onog trenutka kada Rusija zaplijeni imovinu Raiffeisena, njihova veza sa Swiftom bila bi prekinuta. To bi također izazvalo domino efekt za sve druge zapadne kompanije koje se još uvijek oslanjaju na Raiffeisen da zaštite svoju imovinu. Ili se radi preko noći ili nikako. Ovisi o tome koliko je veza sa sustavom Swift i prisutnost onih preostalih zapadnih kompanija još uvijek vrijedna Kremlju. Potez Danonea svakako je bio šok i podsjetnik koliko je neizvjesna situacija tvrtki koje još uvijek posluju u Rusiji.“
Neke će možda iznenaditi ali ovo je zaključak članka američkih Federalnih rezervi iz Richmonda pod nazivom What Is SWIFT, and Could Sanctions Impact the U.S. Dollar’s Dominance? u kojem piše: „Nedavno uklanjanje ruskih banaka iz SWIFT sustava za razmjenu poruka istaknulo je važnost plaćanja u podršci gospodarstvima. No, naoružavanje SWIFT-a također je ostavilo neke komentatore zabrinute zbog gubitka dominacije američkog dolara, jer bi to moglo natjerati banke i tvrtke na druge zamjene. Ovaj ekonomski sažetak govori o ekonomiji SWIFT-a i objašnjava zašto bi emigriranje s američkog dolara moglo biti teže nego što smo mislili.“ Iako tvrde da je odmicanje od dolara jako teško, činjenica je da je Fed zabrinut za dolar zbog njegovog ‘weaponization-a‘, a i čitaju komentare.
Banke s najvišom izloženošću poslovanju u Rusiji prema podacima Bank of International Settlements
Ukratko, je li stiglo vrijeme za temeljito preispitivanje sankcijskih mehanizama? Osim šteta trećim državama kao i gubitaka koje su trpjele zapadne kompanije zbog sankcija, otvoreno je i pitanje jesu li sankcijski mehanizmi doista trebali biti dizajnirani tako da direktno utječu na dizanje cijena energenata u zapadnim liberalnim demokracijama.