Kakva je perspektiva hrvatskih vina na europskom i svjetskom tržištu? To je pitanje koje je ovih dana postalo predmet velikog interesa većine domaćih vinara. Naime, već je opća poznata činjenica da Hrvatska nakon desetljeća i pol opet proizvodi viškove vina koji se ne mogu prodati na domaćem tržištu te je značajniji iskorak na strana tržišta mnogima pitanje opstanka.
Sudeći po rezultatima s ovogodišnjeg Proweina, perspektiva je svijetla, pod uvjetom da se više ne čine pogrešni koraci u brendiranju Hrvatske kao vinske regije te da se ubrzano radi na aktivnostima koje će omogućiti plasman vina - toga najpoželjnijega izvoznog proizvoda. Za razliku od izvoznih poslova, gdje su često domaće samo ruke, za proizvodnju vina koristi se 95 posto domaćih resursa, tek nešto tehnologije i bačava dolazi iz uvoza.
Interes iz SAD-a
Hrvatska gospodarska komora i Ministarstvo poljoprivrede organizirali su vizualno atraktivni i posjetiteljima otvoren i pristupačan hrvatski štand, te omogućili brojni hrvatskim vinarima da predstave svoje najnovije uratke najvećoj profesionalnoj vinskoj publici u Europi. Prowein Düsseldorf 2010., uz 3300 izlagača iz 50-ak zemalja, okupio je 35.000 posjetitelja sa svih strana svijeta, pretežno iz vinskog businessa - uvoznika, sommeliera, vinotekara, wine buyera, novinara.
Hrvatsku su reprezentirale gotovo sve najvažnije i najveće vinarije, ali i brojni manji obiteljski proizvođači , manji količinom, no ne i ugledom. To su bili - redom: Adžić, Agrokor vina, Arman Marijan, Badel 1862, Benvenuti vina, Blato 1902., Cattunar, Dalmacijavino, Degrassi, Diwine, Dubrovački podrumi, Enjingi, Feravino, Galić, Izvori života, Jurjević vina, Katunar vinarija, Korta Katarina, Krauthaker, Kutjevo, PZ Gospoja, PZ Vrbnik, Roxanich, Suha punta, Trapan vina, Veralda, Vina Matošević, Vinarija Zdjelarević i Zlatan otok.
Neki su izlagači ostvarili vrlo dobre rezultate. Primjerice, Marijan Arman je izjavio da mu je ovo prvi sajam na kojem je sklopio konkretan posao, dakle primio narudžbu i potpisao ugovor. Obično je sajam tek prvi kontakt. Vrlo značajan pothvat napravila su Agrokor vina, možda ne toliko količinski, ali za imidž Hrvatske kao vinske regije izniman. Naime, vinoteka iz Ulma je nakon kušanja vina s hrvatskoga štanda naručila 20 kartona Goldberg Graševine i 15 kartona Terana Dajla. Dakle, solidna količina nimalo jeftinog vina iz premium kategorije za samo jednu vinoteku. Agrokor vina također su dogovorila suradnju i s uvoznikom za Dubai. Franck Dietrich, vlasnik kompanije Blue Danube Wine iz SAD-a, dogovorio je suradnju s vinarijama Krauthaker, Gracin, Dubrovački podrumi i Roxanich. I drugi su sklopili poslove, a svaki je najmanje ponio kući desetke kontakata.
Interes za hrvatski štand
Štand su obilazili i brojni novinari, od kojih su najznačajniji Thomas Vaterlaus, urednik specijaliziranog vinskog časopisa Vinum koji izlazi u Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj, Jan van Lissum, urednik takvog nizozemskog časopisa, te Daniel Guryča, izdavač istog češkog časopisa. Velik broj sommeliera željnih spoznaja o novim sortama i novim vinskim regijama također je pohodio hrvatski štand. Dakle, zanimanje za hrvatska vina postoji.
To nije zanimanje tipa: “Ah, konačno ste stigli!”, nakon čega će se sve ponuđene količine razgrabiti, već zanimanje ljudi koji vide dovoljno unaprijed i pretpostavljaju da bi Hrvatska mogla biti sljedeća nova stvar na tržištu finih vina. Podvlačim ovo “finih vina” jer budućnost naših vinskih regija ne leži u jeftinim vinima, nego u kvalitetnim, ne skupim, ali ne i jeftinim. Najbolji je dokaz vinoteka iz Ulma. Čovjek je izabrao najbolja vina iz ponude Agrokora, a ne najjeftinija, niti vrlo povoljna. Kada se u posljednje vrijeme povede rasprava o budućnosti hrvatskoga vinarstva, uvijek se čuju povici - hrvatska su vina preskupa! To je djelomično točno, ali samo djelomično jer vrijedi samo za Dalmaciju. Hrvatska sa svojim malim količinama ne treba prolaziti isti put kao Australija ili Čile koji su petnaest godina prodavali vina po dolar, dva, a tek nakon tako dugog razdoblja počeli nuditi tržištu skuplja i kvalitetnija vina. Hrvatska, za razliku od njih, ima autohtone sorte i potpuno originalna vina. Dovoljno je zainteresirati nekoliko posto istinskih ljubitelja vina na nekoliko važnijih tržišta da naš izvoz zadovolji potrebe trenutne proizvodnje.
Unikatna vina
Dakle, brendirajmo Hrvatsku tako da poručimo: “Naša vina nisu jeftina, ali su unikatna i jako dobra”. I graševina, i plavac mali, i malvazija istarska, i babić, i pošip, i teran ne mogu se nigdje drugdje kušati, samo u Hrvatskoj. Čile i Moldavija imaju ono što imaju i svi ostali, cabernet sauvignon, merlot i chardonnay. Naravno da oni moraju biti jeftiniji žele li zainteresirati svijet za još malo istog vina u moru već postojećega. Na kraju, ne treba baš prevelika pamet da se proda nešto što ima najnižu cijenu. Valjda imamo pameti i sposobnosti za više od toga. Prezentacije poput ovakve u Düsseldorfu uvelike pridonosi izgradnji baš tog imidža kvalitete i originalnosti, samo ih treba biti mnogo više. I u Londonu i New Yorku, Singapuru, Šangaju, itd. Doduše, zbog naše anonimnosti širem broju vinoljubaca još nas smještaju na sam kraj baš najzadnjeg paviljona na cijelom sajmu, u društvo ostalih zemalja poput nas, Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Makedonije itd.
Izdvojiti se kvalitetom
Na tome trebamo raditi, izdvojiti se kvalitetom od ostalih iz regije i sljedeći put zauzeti bolje pozicije, a ne se natjecati u spuštanju cijena na začeljima raznih paviljona. Budimo svjesni dviju istina: što vrijedi - ima i cijenu, te malo je dobro. Ispunjavamo oba uvjeta, samo ih svijetu trebamo stalno ponavljati inteligentnim prezentacijama, specijaliziranim kušanjima za vinske medije, potom za wine trade i sommeliere te, naravno, na kraju potkrijepiti tvrdnje kvalitetom odabirući najreprezentativnija vina hrvatskih podruma.