"Ovo je preteško za bilo kakav komentar osim izraza duboke sućuti obitelji i isprike djeci koja nisu dobila adekvatnu zaštitu", napisala je Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, u komentaru vijesti o smrti 20-mjesečnog djeteta iz Slavonskog Broda. Podsjetimo, riječ je o djetetu za kojeg je stručni tim lokalne socijalne službe odmah po rođenju tražio od suda da ga se oduzme roditeljima zbog izrazito loših uvjeta u kojima žive i potpunog izostanka roditeljskih kapaciteta, no gotovo dvije godine - do njegove smrti - nadležni nisu našli mjesto za njega u prepunim državnim i privatnim ustanovama te udomiteljskim obiteljima. Slavonski Brod je od Ministarstva pomoć u pronalaženju smještaja prvi put zatražio u srpnju 2022.
- Ovo je nova trauma za stručnjake u sustavu socijalne skrbi i vapaj prema Ministarstvu da se konačno osiguraju potrebni uvjeti za zaštitu najranjivijih korisnika. Nadajmo se da opet nećemo slušati kako su smješteni svi koji su trebali biti smješteni!!! A gdje su braća nesretnog djeteta? Što je njima do sada uskraćeno? - pita se Štefica Karačić, koja je nebrojeno puta u proteklih nekoliko godina ukazivala na dramatičan manjak smještajnih kapaciteta za djecu koja su ugrožena u vlastitim obiteljima, inicirala nekoliko sastanaka te tražila od Ministarstva da hitno riješi problem, prije nego dođe do tragedije koja se neće moći ispraviti. Ministarstvo je kimalo glavom, a ministar Piletić u javnosti tvrdio da stručnjaci pretjeruju.
Posebno je odjeknuo očajnički istup Valerije Kanđere, psihologinje iz jednog od nekadašnjih zagrebačkih centara za socijalnu skrb, koja je prošle jeseni objavila na Facebooku da joj u uredu sjedi djevojčica (6) s autizmom, kojoj je majka hospitalizirana, a otac na nepoznatoj adresi, i kojoj već tjednima pokušava bezuspješno naći smještaj, ali je odbijena u 35 ustanova i svim timovima za udomiteljstvo u državi. Ravnateljica HZSR-a Tatjana Štritof tada je ustvrdila da nije problem u smještaju djece, jer su sva djeca kojoj je to potrebno smještena, već u "kolegici i njezinom načinu komuniciranja". Nakon inspekcije u centru u kojem radi, Kanđera je dobila opomenu pred otkaz.
- Trebam li opet kriknuti? Koliko nas istovremeno treba kriknuti da bi nas čuli? Koliko još stručnjaka (bivših) centara za socijalnu skrb treba dati otkaz da bi nas se razumjelo kako u ovim okolnostima nije moguće odgovorno, kvalitetno i humano raditi? Koliko još dopisa trebamo poslati onima koji imaju moć donošenja odluka i efikasnih promjena u sustavu? - pitala se na Facebooku nakon što je objavljena vijest o tragediji.
"Ne znam s kakvim mislima vi idete na posao ili petkom odlazite s posla misleći o vikendu", piše dalje Kanđera.
- Meni, usprkos svim godinama iskustva i solidno sazdanoj psihološkoj otpornosti, često kroz jutarnje misli proleti upitnik jesmo li poduzeli sve što smo mogli, a onda petkom hoće li preko vikenda dijete za koje još nismo sigurni je li mu u obitelji dovoljno dobro, zaista i biti dobro, hoće li mu vikend proći mirno i bezbolno ili je prijeđena tanka linija kada bi jedini siguran izlaz bilo izdvajanje. Kada na nekom portalu pročitamo naslov koji upućuje na tragediju moguće vezanu uz sustav socijalne skrbi, prva je misao koja nam svima sijevne - koji je Centar nadležan? - kaže Kanđera. Nadaju se da nije onaj u kojem oni rade ni dijete iz obitelji o kojoj brinu.
- Upravo sam pročitala i s užasom shvatila da još jedno nesretno dijete nesretnih roditelja nije doživjelo dvije godine. Gotovo cijeli njegov život stručni tim nadležnog Centra bezuspješno je po Hrvatskoj tražio smještaj za dječaka, najprije za malu bebu, a onda za zeru većeg momčića, a mjesta nigdje nije bilo. Koliko znamo, dječak od 20 mjeseci nije bio žrtva nasilja i ne možemo znati što bi se događalo da je bio smješten u prikladnu ustanovu socijalne skrbi ili udomiteljsku obitelj, no ostaje muka stručnih radnika koji ne nalaze smještaj svjesni da je to za dijete kojem smještaj traže najbolji i jedini ishod. U ovoj je obitelji još dvoje malene djece za koju se ne nalazi smještaj. Koliko stručnih radnika zbog toga noću ne spava mirno... Kričala bih, a jako sam tužna - zaključuje Kanđera.