Koji zarib! Ukrcah se u tramvaj u Frankopanskoj misleći da mi je dovoljno da do Džamije stignem za deset-petnaest minuta. Do Trga je još i klapalo, pa i do Račkoga. No, bila je to zadnja stanica na kojoj sam, da sam bila pametnija, mogla izaći i za koju minutu stići do cilja.
Ali ne, prst sudbine odlučio je drugačije. Ostala sam u sedamnaestici na gotovo 20 minuta kao zatočenica ZET-a. Ni naprijed, ni natrag. Čep od početka Zvonimirove do kraja zelenog vala! Ne može se reći rijeka automobila jer rijeka teče, a zagrebački promet postao je voda stajaćica.
Automobili stoje, dimi se iz auspuha, smrdi gotovo kao smeće zapakirano pokraj prepunih podzemnih spremnika, nerijetko i izvan funkcije, jer pametni čipovi hoće pobenaviti. Riječju, bez obzira na koji...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....