Kakav je život iza rešetaka i koliko promijeni čovjeka možda je najbolje opisao bivši ministar turizma Ivan Herak u svojoj knjizi “Istina s potpisom”. Herak, koji je u pritvoru proveo 16 mjeseci, dio knjige posvetio je zatvorskim danima koje je detaljno opisao, dan po dan, i to od uhićenja do trenutka kad mu je Vrhovni sud prihvatio žalbu i ukinuo pritvor.
Dolazak u zatvor
“Dvojica pravosudnih policajaca, zajedno s odvjetnikom, odvode me u okružni zatvor... Moj duh, moje tijelo, moj život i moje sve smještaju na treći kat, na kojem su bile smještene i žene, uglavnom prostitutke i pritvorenici, tzv. VIP odjel. Ćelija broj 13. Broj jezovit. Ali da, dobro ga poznajem. To je datum mog rođenja. Dan petak.
U ćeliji
Iza mene se zatvaraju zeleno maslinasta vrata. Bez brave s unutrašnje strane, ali osnažena špijunkom kojom pravosudni policajci u bilo kojem trenutku mogu provjeriti što radiš. Gledam oko sebe. Desno od ulaza limeni ormar za garderobu. U nastavku drveni stol i stolica. Lijevo od ulaza metalni krevet. Iza kreveta niska pregrada iza koje je smješten WC. Nasuprot njega je umivaonik s ogledalom. Dizajnerskim rječnikom, prostor je uređen minimalistički i skandinavski skromno. Mojim jezikom: strašno.
Prvi doručak
U sedam ujutro budi me škripa teških metalnih vrata... Doručak. Plastičan pladanj, plastičan pribor. Marmelada, maslac i čaj. Nakon doručka osobna higijena. Brijem se. Gledam u ogledalo... Ne mogu vjerovati gdje se nalazim.
Pismo obitelji
Pismo je duboko intimno. A ja sam u zatvoru. Izgubio sam slobodu. Gubitak slobode znači gubitak svih sloboda. I svih prava. Ja više nemam pravo na intimu. Po slovu zakona, prije nego što će biti odaslano iz zatvora, pismo najprije mora pročitati i odobriti istražni sudac. To saznanje u meni mobilizira osjećaj poniženja u punoj snazi. Ne dam mu gušta. Pišem dalje: “Draga Dadi, dragi sine, nisam ni u snu sanjao da ćemo si ikad više u životu pisati pisma. No, nemojte biti ni tužni ni žalosni, još manje slučajno crvenjeti, jer nemate zašto. Najprije vam želim reći da vas beskrajno puno volim, i strašno mi je žao, bez obzira što nisam učinio ništa protuzakonito, da sam vama i sebi ovo priuštio. Dadi i sine, nadam se da niste imali nikakvih neugodnosti. Objasni, molim te, Tini što se dogodilo, zašto se dogodilo i objasni joj splet okolnosti u kojima se sve ovo događa, što naravno ne opravdava moju naivnost. Ne želim da nam se niti nad jednom ciglom nadvije crv sumnje. Reci Tini da sve ono što posjedujemo, sve ono što odijeva ili u čemu se vozi, pripada nama i zakonito je stečeno...
Prva zatvorska šetnja
Zrak. Pogled u nebo nakon 48 sati... Jedna staza za šetanje. Jedan mali betonirani košarkaški plato. Omanje pjeskovito odbojkaško igralište i omanje boćalište. Igrališta su opasana visokim zidovima koji završavaju bodljikavom žicom. Stazom sagrađenom na zidu neprekidno patroliraju dva naoružana stražara. Jedna stazica, jedan plato i dva igrališta. Sve zajedno na raspolaganju dnevno ukupno 90 minuta. Da se ne bi uljuljali u rutinu, šetnja svaki dan pada u drugo vrijeme. Ali završava uvijek isto. Pokličem pravosudnog policajca - goootoovooo! I kao dresirani lovački psi ponovno ulazimo u svoje kućice.
Zatvorski režim
Doručak u 7.30 sati. Ručak u 13 sati. Večera u 18 sati. Tjedno navlas isti jebeni raspored obroka. Petkom riba, nejestivi oslić. Ostale dane korektno. Tri tisuće kalorija dnevno... Dani u pritvoru beskonačno su mi dugi. S obzirom na skromnu količinu dnevnog svjetla koje mi je dostupno, gotovo da ih ne razlikujem od noći. Kratim ih čitajući novine. Sve novine.
Odnos moći
Nakon nekog vremena, na moj zahtjev upravitelj me uključuje u šetnju s ostalim pritvorenicima. Time iznova počinje moj društveni život. Istarski Alkatraz krije šarolik dijapazon ljudi koje sam, eto, imao priliku upoznati izbliza. Najniža vrsta su prekršitelji u prometu. Na zatvorskoj ljestvici su ispod nule. Gotovo nešto kao amebe. Na vrhu su oni koji su optuženi za teška ubojstva. U pritvoru, ubrzo shvaćam, među pritvorenicima vlada jedna vrlo jasna hijerarhija koju rađa gotovo (polu)organizirani život koji ima svoja pravila. Sistem unutar sistema. Postoje kaznena djela kod kojih već sami pritvorenici drže da su pozvani suditi. U sjećanju mi je tako ostao mladić iz Labina osumnjičen da je silovao 12-ogodišnju djevojčicu. Kolege iz ćelije su mu noću prekrili lice jastukom i prebili ga na mrtvo ime. Prema meni se svi ponašaju korektno. To nisam, prosuđujem, zaslužio svojom političkom prošlošću s obzirom na to da taj sloj ljudi političare “ne gotivi”, već sam to zaslužio svojom naravi i ponašanjem. Sve to zajedno jedan je moj zatvorski kolega sažeo u dražesnu rečenicu: “Kompa, glavno je da nisi pička”.