Razmišljamo i ne nalazimo drugi razlog. Ovi psi su u azili već godinama, ljudi prolaze kraj njih kao da su nevidljivi. Koji je razlog? Ružni su, dosadni, glupi i ne može ih se voljeti. Eto, to je sigurno razlog zašto ih nitko do sada nije poveo doma. Sami su krivi što su takvi rođeni, prema tome, ne treba ih žaliti. I to što su odustali od ljudi, pa kad netko dođe oni se zavuku u kut, da budu nevidljivi, i to su sami krivi. Umjesto da, kao svi drugi, skaču po rešetkama i nastoje šarmirati svoje potencijalne vlasnike, oni se ni ne nadaju da će ih netko udomiti. Slomljeno im je srce? Za to su si opet sami krivi.
Čini vam se da smo grubi? Naravno. Htjeli smo vas navesti da pročitate tekst, da poželite saznati nešto o Gini, Luni i Ziji koje žive u azilu udruge Šapa u Srcu. Ženke se slabije udomljavaju, posebno one crne. Tu je Zia imala poseban peh: ona čak i nije crna, nije dio statistike. No, malo joj to znači - briga vas za statistiku kad živite u azilu. Koji je dobar, jer je ono prije bilo gore. No, azil nije dom i ne bi smio nijednom psu na svijetu biti išta više od kratke epizode, privremenog mjesta boravka prije nego se udome.
Zaslužile su njih tri da ih se posebno predstavi, da se možete zaljubiti u svaku od njih. Evo, recimo, u Ginu. Nekako se skupilo osam godina u njenoj knjižici, iako ona ne zna kako. Rođena je u Slavonskom Brodu, huda sudbina ju je s obitelji dovela u azil. Mama i braća su joj se udomili, ona je jedina ostala. Gleda gotovo osam godina azilske rešetke, obliže svoju zdjelicu i šuti. Ima 25 kilograma i dušu daje za nekom se popeti u krilo. Nema što ne bi dala za maženje, trčanje i igru s drugim psima. No, ne ide joj. Jednostavno je nevidljiva.
Tako je i Luni, u koju se prigodno mogu zaljubiti fanovi Harryja Pottera. I ona je, kao Luna iz tog romana, posebna: treba joj vremena da se opusti u blizini ljudi. Kako i ne bi kad je prije punih 11 godina premlaćena i u vrećici za smeće prebačena preko ograde azila. Ubije to vjeru u ljude, jasno je, pa Luna oprezno gleda sve koji dođu i tako već 11 godina. Zbog toga nikome nije zapela za oko, jer se drži distancirano. Ne zna ona da nisu svi ljudi isti: da u ovom bijelom svijetu sigurno postoji netko za nju tko bi joj volio bacati loptice do iznemoglosti, što ona obožava.
A Zia? E pa, ako baš želite znati, ljudi kod kojih je živjela stavili su joj lanac oko vrata i mlatili je štapom jer im je lovila kokoši. Zbog toga je plaha prema ljudima, ali je zapravo 30 kilograma čiste ljubavi i želje za maženjem. Ova trogodišnjakinja voli duge šetnje u zalazak sunca, učiti i šetati, a ne voli malene pse i dijeljenje hrane. Traume iz djetinjstva ostave posljedice, pa je jasno zašto je takva kakva je. Zbog plahosti nikad nije upoznala svojeg čovjeka, ali mi za nju ne gubimo nadu. Mora postojati negdje netko, zar ne?
Ne samo za nju, nego za svakog psa. A ove tri gospođe su itekako zaslužile da upoznaju srodnu dušu i napuste azil. Da otkriju magičan svijet u kojem žive svi naši psi: onaj u kojem mekani krevetić čeka samo na tebe (dobro, ili nekog tvog dosadnog, dlakavog ukućanina), u kojem imaš svoju zdjelicu, u kojem su zime tople, a livade beskrajne. Svijet u kojem se možeš okupati u rijeci, jezeru ili moru, i to je fora, ali otkriješ da si kraljica drame kada se kasnije treba okupati u kadi.
Postoji život u kojem se netko zabrine za tebe ako ne jedeš, pa s tobom juri kod veterinara, plati par tisuća kuna, a onda sazna da si pojeo - šišku. U kojem se tvoj vlasnik izvuče iz kreveta nakon neprospavane noći kako bi te izveo na toalet, u kojem briše tvoju bljuvotinu s poda bez prigovora (nakon što se zabrinuo za tebe) i nauči da se voliš češkati iza ušiju.
Što da kažemo, svijet u kojem prvo od plaće kupi hranu za tebe, a onda za sebe. U kojem pažljivo bira tvoje poslastice i čita njihov sastav, a on jede prvo što mu dođe pod ruku. Koji tvoj krevetić bira nakon pomne analize, a sebi naruči prvi koji je na akciji. Život je to u kojem ti tabletu zamota u salamu, iako je zakleti vegan, a uz to redovno stisne zube i ode kupiti sirutku, jer je ti jako voliš.
Popis je beskonačan, svaki skrbnik ga zna nastaviti. Baš takve živote želimo ovim damama. Da više ne misle da nešto s njima ne valja. Savršene su baš takve kakve jesu. U azilu su jer nisu našle ljude koji će se zaljubiti u njih i kojima će njihova plahost biti prekrasna. To je, na kraju krajeva, ljubav: voljeti svakoga dana sve više, baš svaku vrlinu i manu. Samo što psi nemaju mane, oni su jednostavno - savršeni.