Dođi novinaru u Krstatice ujutro ranije imat ćeš lipu i dobru priču. I mene je oduševila, piše Slobodna Dalmacija.
Ovim riječima kasno na večer u subotu nazva nas Čedomir Lizatović poznati ljubitelj životinja i legenda sela Krstatice u općini Zagvozd.
Zaboravismo smrznuto nedjeljno jutro i Valentinovo sa minus osam stupnjeva, britku buru što ulazi u kosti jer kada Čedo zove onda zaista moramo vjerovati da je priča super. I nismo se prevarili. U zaseoku Lizatovići susrećemo samo nekoliko duša i svi ispred staje Stipe Topića Čedina susjeda. Tamo redom Čedo, supruga mu Ljilja te Roko Ivanović i Mate, Davor i Roko Lišnjić. Okupili se oko dva lijepa konja i promatraju mladu djevojku kako ih priprema za put. S njom i rasni lijepi bijeli pas.
- Evo to ti je ta priča i naša gošća što nam jučer dođe u zaseok, započe Čedo. Nazvali me moji prijatelji svećenik don Mladen Vukasović i Jure Raos tu iz Grabovca da možemo li ugostiti jednu dobru curu, veliku zaljubljenicu u konje jer eto, ona putuje pješke iz Švicarske po zemljama Balkana pa tako traži ljude koje vole konje i životinje i kod njih odsjeda. U početku mi ništa nije bilo jasno, ali kada te zovu prijatelji i još k tome znam da oni vole životinje, posebno konje, nije bilo izbora. Govorim im, neka samo dođe. I došla je i pričala mi o svojoj avanturi i ja brate mislim da ovo zaslužuje ići u našu Slobodnu Dalmaciju. Neka svit pročita jer je više nego zanimljivo, veli nam Čedo.
Dakako, zamolismo i gošću iz Švicarske da nam se pridruži u razgovoru, a pošto je pravi poliglot jer govori engleski, njemački, francuski i talijanski za ćakulu nije bilo problema.
- Zovem se Manisha Berger. Imam 27 godina, diplomirani sam dreser konja, posebno treniram djecu jahanju. Dolazim iz Lausanne, zapravo iz mjesta dvadesetak kilometara od toga bisera Švicarske. Kod nas je dresiranje konja vrlo popularan posao. U mojoj obitelji baš nitko nije sklon životinjama, no ja sam još od malena zavoljela konje. I to je moj život. Obećanje koje sam tim divnim stvorenjima, a i sebi dala da ću s njima obići Europu, evo sada ostvarujem. Tako sam 2. rujna prošle godine krenula na put pješice, bez da ih jašem. Odredila sam prvu rutu prema zemljama Balkana jer nikada tamo nisam bila, a čula sam i čitala o lijepoj prirodi, gostoljubivim ljudima i ono najvažnije kako se u tim državama ljudi lijepo odnose prema konjima. I evo nakon više od pet mjeseci stigoh sa svojim Tauom i kobilom Jameom i mojim psom vjernim švicarskim ovčarom Akuom ovdje u ovaj predivan kraj. Prošla sam sjevernu Italiju, pa Sloveniju, pa sjevernu Hrvatsku, Istru, Liku, evo sada sam u Dalmaciji nakon približno prijeđenih 1800 kilometara. Korone se ne plašim, zdravi su tu ljudi, veli nam simpatična Manisha.
Sada navru i naša pitanja o toj nesvakidašnjoj avanturi. Zašto hoda i vodi konje za uzicu, zašto ih ne jaše, gdje spava, dokle kani ići, koliko će tako kilometara prijeći, kakva su joj iskustva, kada se vraća u Švicarsku?
- Ne, konji se jašu na posebnim poligonima, rekreativnim stazama i prostranim livadama. A ovakav put njih mješance arapskih i engleskih rasnih pasmina se ne jaše. Ja i moj vjerni Aku lijepo hodamo i uživamo u prirodi i dobrim ljudima. A Hrvatska je predivna zemlja. Jedino tamo u Istri malo čudni ljudi na spoznaju o mojoj avanturi, ali što silazim niže preko Like, posebno Dalmacije, a posebno ovom vašom zagorom Dalmacije, to je nešto predivno. Priroda, ljudi, konji. Koliko njih ljudi vole i ja sam njih zavoljela. Eto jučer u Grabovcu kod onih divnih ljudi, danas u Krstaticama u Čede gdje sam vidjela i s koliko se ljubavi odnose prema konjima. A gostoprimstvo!? To je nešto što daje nadu ovom svijetu. Mene nepoznatu, ovakvu kakva možda čudna jesam primiše kao svoju kćer. Čudo nad čudima, veli nam Manisha i briznu u plač.
- Ne plači Manisha, rekoše uglas Čedo i supruga mu Ljilja kod kojih je Švicarka i odsjela.
Vidjevši da Manisha od suza više ne može govoriti, njenu zanimljivu priču nastavi Čedo.
- Ona vam spava pod šatorom i to joj je najdraže, no otkako je u Hrvatskoj, a i zima je prenoći kod dobrih ljudi. Lijep je to lanac ljudi koji vole konje i životinje. Jedna je obitelj primi, pa onda ta obitelj nazove svoje prijatelje da je prime i tako redom. Mene nazvao don Mladen i Jure, ja je ugostio, ja nazvao prijatelja Davora Okmadžića u Mijaca u Kozičkim Poljicima, on će je ugostiti. Davor će nazvati nekog prijatelja u Vrgorcu da učini isto, taj će svoga doli u Bijačima blizu Metkovića dok ne uđe u Bosnu i Hercegovinu. I tamo ima dobrih ljudi. Ona namjerava prvo sada u Bosnu i Hercegovinu, pa onda u Crnu Goru, a poseban joj je gušt ući u Albaniju. Samo je strah hoće li je pustiti s konjima i psom iako ima sve putovnice za svoja dva konja i psa. Nakon toga kani u Makedoniju, pa na Kosovo, pa Srbiju i onda opet negdje gore Mađarskom, Češkom, Austrijom do svoje Švicarske. Kaže da će prijeći oko desetak tisuća kilometara i tamo u desetom misecu doći kući. Eto ja i moja Ljilja i moji susjedi htjeli joj za put pripremiti domaće naše spize kobasica, pečenice, pršuta, a ona niti čuti. Vegetarijanka. Ma kud ćeš takva na put rekao sam joj, no ona prava avanturistkinja. Glavno da ima hrane za konja i psa, a ona se snađe. I neka je dragi Bog čuva na tom čudnom putu. A kada bude prolazila kroz Mostar avionom će joj doći ćaća iz Švicarske da vidi kćer i da tjedan dana s njom hoda po Bosni i Hercegovini, veli nam Čedo.
I tako Manisha se oprosti od Krstačana oni je poljubiše je kao da im je godinama bila u selu i nastavi put prema Vrgorcu. Sa sjetnim suzama u očima jer je na jednom mjestu vidjela i osjetila srž svoga puta. Lijepu prirodu, dobre ljude i ljubitelje konja. Ostaje i nama zaželjeti joj sretan put i da i dalje nailazi na ono što je doživjela u Krstaticama u Hrvatskoj, piše Slobodna Dalmacija.