Sretan vam Prvi dan novog modela odvajanja otpada u Zagrebu.
Sarkazam i cinizam, dakako, u istoj rečenici, jer mačkoljupci će se po novom suočavati s nekim ozbiljnim problemima. Moje četiri srećom su naučene da sve obavljaju vani, no većina mačaka je u zatvorenim stanovima gdje se nužda vrši u pijesak. A tog pijeska je poprilično mnogo. Pogotovo ako, kao mnogi, nemate samo jednu. Dok smo s četiri mačke živjeli u zgradi na drugom katu, u nekom trenutku imali smo "samo" tri posude s pijeskom.
E sad, pitanje je što s tim pijeskom. Čisti se svakog dana, no temeljito se mijenja svakih nekoliko dana. I to nas dovodi u problem. Radi se o vrlo velikoj količini otpada koja ne može ići u biootpad. Najradije bih sugerirao da se njime saniraju rupe na zagrebačkim cestama i makadamima, no pretpostavljam da to rješenje ne bi bilo najbolje prihvaćeno.
Stoga, preostaje samo baciti ga u "ZG vrećice". A to će, dakako, značajno povećati troškove svim vlasnicima mačaka.
Jer, miješanog komunalnog otpada uz pravilno odvajanje vrlo je malo. Plastika u plastiku, papir, staklo itd... Ostaje samo tek pokoji otpadak, pa se postavlja i pitanje hoće li mačkoljupci morati danima živjeti u smradu dok ne ispune pijeskom vrećice od deset litara? Neslužbeno doznajemo da su u problemu i udruge koje se bave zaštitom životinja te koje također ne znaju što će sa svojim otpadom jer im je grad odbio subvencionirati trošak vrećica.
Sve je to samo vrh ledene sante problema koji nas čekaju od danas kao ljubitelje životinja.
No, hajdmo u veselijem tonu.
Vratile su se hladnoće i mačja obitelj počela je iznova sve više boraviti u kući. Shakti se sjetila da najviše voli filmove i kutije. Usred boravka tako nam je danima golema kutija u kojoj je dostavom stigla njihova hrana, a ona je odlučila da je to njezina soba, pa naprosto nemamo srca baciti je. Kutiju, ne Shakti...
Mali žuti Ritchie je prestao napadati ostale, kao da je i on shvatio da nam dolazi vrijeme zavlačenja pod dekice, grljenja i ljubavi, što njegov crni brat zna cijeli život pa se većinu godine ni na trenutak ne odvaja od nas. Čupko...e, Čupko je Čupko. Neumoran istraživač dvorišta i okolice još se nije umirio ali i on sve češće dolazi, kada kiša zaprijeti. Ima mali problem, tajming mu je malo loš, a radar za kišu nepoštiman, pa doma redovito dolazi mokar i gleda nas kao da smo mu mi krivi za to. Za ručnik, naravno, neće ni čuti, a mi nemamo toliko ruku koliko bi on mogao rastrgnuti ako mu se približimo s tom groznom spravom za brisanje.
Ide jesen, veselje svakonoćnog višekratnog otvaranja prozora kako bi njihova visočanstva na nekoliko minuta izašla i vratila se. Kao što znate, jedan po jedan. Na žalost, nema načina da ih naučimo da to rade čoporativno, pa se pripremamo na brojne, besane noći. Ali, to je naša mačja obitelj, a svaka obitelj ima i svoje mane. Ipak ih beskrajno volimo.