Dugo, sušno i vruće ljeto gotovo je iza nas i svi se lagano vraćamo u kolotečinu uobičajenih obveza. Igrom slučaja, ovo sam ljeto gotovo dva mjeseca proveo na jedrilici Nautičkog Jedra Jutarnjeg lista. Brigu o četveročlanoj mačjoj obitelji preuzeli su moji ukućani i jedva sam dočekao vidjeti svoje krznene prijatelje i najdražu Shakti.
Ako ste mačkoljubac, onda sigurno znate da to nije dobro prošlo. Kažu da psi ne znaju za vrijeme. Potpuno im je jednaka agonija ako njihovog dvonožnog prijatelja nema sat vremena ili mjesec dana, jednako brinu za njega i jednako mu se razvesele kad dođe nazad. E, pa, mačji narod nije baš tako tolerantan. Štoviše, izuzetno su uvredljivi i ljubomorni. Sav ozaren vratio sam se kući da bih ubrzo shvatio kako me čak ni Shakti, s kojom inače uvijek dijelim krevet ne želi pogledati. Sigurno znate za onaj izraz "prošla je pored mene kao pored turskog groblja".
E, upravo to.
Nije se udostojala ni pogledati me.
Pomalo uvrijeđen, krenuo sam prema Ritchieju, no on je u pubertetskim godinama kada mu maženje ne pada na pamet. Na Čupka ionako mogu zaboraviti, beskrajno me mrzi još od Velike kuge 2019., kada sam ga morao sputavati da mu stavljamo kapi i mast u oči jer je pokupio neku infekciju. Otada smo na hladnoj distanci, dođe pojesti što mu ponudim, ali bježi od mene kao vrag od tamjana. Čupko, pobogu, prošle su godine, možda bi mi mogao oprostiti!?
Zadnja nada mi je bio crni Aleister. Uvijek je mazan i lako ga je pridobiti poslasticama. Ali, ne. Uvrijeđeno bi bacio urokljivo oko na mene kad bih mu se približio. Izgubio sam svoj mačji čopor!
Prošlo je desetak dana otkako sam se vratio. Stvari se pomalo, ali pomalo i bolno polako, vraćaju u normalu. Shakti mi je dozvolila da ju malo pomazim, no zatim zbrisala, dvojica mužjaka i dalje se beskrajno dure na mene, a jedino je Aleister popustio pod pritiskom slasnih vrećica i malenih keksića, pa mi se diskretno počeo šuljati u zagrljaj dok spavam.
Uistinu su čudo i u krivu je svatko tko kaže da ih boli briga za nas. Jer, imale su svježu vodu i obilje hrane sve vrijeme dok me nije bilo tako da bi, po nekim teorijama, trrebalo biti svejedno gdje je Otvarač konzervi. Ali, ovime su mi dokazale da sam ipak neki faktor u njihovom žvotu i to me, zapravo, ganulo. A ganula me i poruka naše vjerne čitateljice, gospođe Vlaste, koja je izrazila zabrinutost gdje su nestale Mačkolumne. Nema brige, tu smo, ljetna pauza je gotova. Krećemo u nove avanture s našim ludim mačorima i mačkom.
Riječ dvoije i o kvartovskim događanjima. Već sam vam pričao kako je moja susjeda s prvog kata hranila "jadnicu, gladna je", koja je stajala ispod mog prozora, da bismo oboje shvatili kako je riječ o Shakti. E, nešto slično i ovih dana, samo ulicu dalje. Ipak je ovo mačji kvart, pa mačaka posvuda... Šećući makadamskim putem vidim zabrinute susjede. Neki šeću pse, neki samo sebe, ali svi se okupili oko jednog stabla. Kad tamo, prekrasni žuti mačor.
-Sused, dajte vidite, vi znate s mačkama - govori mi jedna. Ustanovimo da se radi o mužjaku u savršenom stanju, prekrasne, sjajne dlake. Dakle, nije lutalica. Možda je nekom pobjegao!? Alarmiramo sve živo i neživo, jedan donosi hranu, drugi vodu, (Jadan, gladan,žedan...), pa na Facebook ispostavljamo oglase. Vrlo brzo stiže odgovor. Ma to je ovaj tu iz Klanječke, znam mu gazde, nije on nikakva lutalica.
Mačke su obični ljubomorni prevaranti.