- Ah, naš Arčika - kažu i danas volonteri osječkog azila udruge Pobjede sa suzama u očima, točno šest godina nakon njegove smrti. Punim imenom Archibald the Veličanstveni (mi smo dodali ovaj kraj, nismo si mogli pomoći) živio je u azilu dvije godine i bome, živio je kao kralj. A šanse su zaista bile protiv njega: kolika je mogućnost da se u srcu Slavonije jedna svinja spasi od klanja? Do njega se činilo: baš nikakva. A onda su se spasili Super Lilja i Mašo, kasnije zvan Sausage.. Arčika je zaista pokrenuo trend i promijenio mnoge živote.
No, vratimo se na 2014. godinu. U azil stiže 80-ak kilograma teška životinja koju sve boli. Ima upalu hrskavice i ne može hodati. Ne dolazi tamo kako bi uselio - poklonjen je da bi se njime nahranili psi. Volonteri su se svi začas okupili i bulje u prasca. Što sad? Klanje nije dolazilo u obzir - pa kako da voliš i paziš psa, a ubiješ životinju koja ima jednako mile oči, neodoljive roze uši i još je pametnija od psa? Dakle, samo život. No, kako?
- Gdje da živi? Što da jede? Je l' itko zna išta o svinjama? Da ga smjestimo u onaj dolje prazan boks? Je l' smije on kruh? Što ćemo s nogama? - došaptavaju se volonteri i gledaju Arčibalda, a on gleda njih. Bole ga noge, leži umotan u dekicu i gleda ih od jednog do drugog. A oni, što ga više gledaju, zaljubljuju se. I odlučuju: naći će mu mjesto u azilu.
I tako je počelo. Arčika se udomaćio i naredne dvije godine bio je sretna svinja. Bio je on karakteran tip - daj liz marmelade, može, ali samo s dlana. Jabuke? OK, ali samo crvene. Zelene, sestro, to on ne jede i posve ignorira. Kaljužanje? "I am in", mislio je Arči prilično često, pa se valjao u blatu. Trebalo mu je to zbog kože i nametnika, ali zapravo, volio je on onako se pošteno uvaljati u blato. Nakon hrane, njega je najviše volio. Sretan kao svinja? Apsolutno. Bio je 400 kila čiste sreće.
- Lajao je kao psi, družio se s njima, omiljena hrana mu bile lubenice, lješnjaci, žirevi i kukuruz, nema što nismo radili zbog njega - skupljali žireve po parkovima, krali kukuruze, voljeli ga do neba i nazad - kažu volonteri, koji su mu za svaki rođendan pripremili tortu.
Premda mu se ispočetka tražio dom, oni su shvatili kako je njemu u azilu najbolje. On je tamo bio sretan: koliko je bilo zemlje za izrovati, psećih posudica s hranom za ponjušiti, pasa s kojima se mogao igrati (ili ih ignorirati, ovisi za što je bio raspoložen), a tek ljudi... Uh, ljudi koji su ga obožavali i nosili hranu - pa toj sreći nikad nije bilo kraja.
Oh, a tek cvijeće. Kad god bi volonteri posadili neko, nastojeći da Azil bude ljepši, iza ugla bi se kao bandit pojavio Arčika, koji bi sve posađeno odmah prerovao njuškom, pojeo i potom smireno odgegao malo ubiti oko nakon ručka. Nije to bilo do hrane, naravno, nego njegovi estetski kriteriji nisu bili jednaki njihovima. On je smatrao da cvijeće ne bi trebalo rasti tamo gdje su ga posadili i nikad se nije libio to im dati do znanja.
A onda je 2016. tome došao kraj. Noge su mu počele otkazivati. Taj tip svinje genetski je stvoren kako bi tijelo bilo ogromno, a pošto se šalju u klaonicu sa svega par mjeseci, nije važno kakve su noge i mogu li držati tu težinu. Arčijeve u dobi od dvije godine više nisu mogle nositi njegovo tijelo.
U zadnjim danima su volonteri radili sve. Imao je poseban ležaj od spužve, kako mu se ne bi stvarale rane od ležanja, pa su ga zajedničkim snagama prevrtali s jedne strane na drugu, kako bi cirkulacija bila dobra. Zadnjih šest mjeseci dizali su ga svaki dan na noge, a za to je trebalo i do osam ljudi. Dobivao je samo omiljenu hranu. U njegov kutak azila su stalno dolazili ljudi i psi. Premda je bilo jasno da nema nade, nisu se predavali.
No, on se predao. Prestao je jesti. Umro je okružen ljudima i psima koji su ga voljeli i tretirali kao člana zajednice.
- Teško smo preboljeli njegov odlazak jer smo se neopisivo vezali uz njega. Bio je prekrasno gunđalo, imao je stav, jasno bi ti dao do znanja sviđaš li mu se ili ne. Ako ne, zaboravi, on te ignorira. Bio je zabavan, pametan, smiješan. Još uvijek nam jako nedostaje. No, puno toga je promijenio - i Ljilja i Sos su izašli iz njegova nasljedstva i ljudi su se naviknuli na ideju da jedna svinja može imati život, pravi život. To je njegovo naslijeđe i mi ga s ponosom njegujemo - kažu nam volonteri Pobjeda, koji njegov veliki boks u azilu još drže praznim.
Ima nezgodan oblik i zapravo nije pogodan da se u njega stave kućice za pse, pa je prazan, objašnjavaju. Tamo se sada drže neke stvari koje im ne trebaju svakodnevno, no sigurno je da ga se svaki volonter koji ga je upoznao, ako ništa drugo, sjeti kad otvara vrata tog velikog boksa. Na vratima je prije bila samo reza, no on ju je znao otvoriti njuškom i izaći u šetnju azilom. Zbog toga su na nju morali staviti lokot, kako bi spriječili da u svako doba dana i noći tumara unutar ograde.
Sasvim je sigurno da svaka ruka koja poleti na staro mjesto, kako bi otvorila boks, prstima opipa metal, potom se prisjeti zašto je to promijenjeno i, dok otvara vrata na novi način, prisjeti se Arčike. Neponovljivog, karakternog, svojeglavog i punog ljubavi.