Golubove svi gledamo drugačije. Neki ih obožavaju: hrane ih, liječe kad su bolesni i navikli su da ih ovi prepoznaju i lete prema njima. Drug ih, nažalost, lovu "letećim štakorima" i mrze ih, smatrajući kako su prljavi, bolesni i potencijalno zarazni. Činjenica je da nekad malo šugavo izgledaju: loše kvalitete perja, prstiju manjka... No, to je od njih napravilo okruženje i loša prehrana. Kako im pomoći? Kupite im sjemenje, nahranite ih, ako vidite da su loše, zovite ZOO vrt da dođu po njih i skupe ih. Oni će to uvijek napraviti, a vi ste nekome pomogli spasiti život.
Za sve one koji vole golubove, ali i one koji će ih tek početi voljeti, donosimo pet zanimljivih činjenica o toj vrsti ptica. Kul su, vjerujte nam, opako kul. Pa nije se uzalud, po onoj staroj priči, Nikola Tesla zaljubio baš u golubicu.
Svjesni su protoka vremena i svog okoliša
Zaista, percepcija vremena i prostora im je vrhunska. Mogu pronaći svoja gnijezda čak i ako ih odvedete po 2000 kilometara dalje, a pritom ste im pokrili oči, pa nisu vidjeli put. Dakle, kad se u gradu skoro zapucaju u vašu glavu ili odlete od vas u zadnji čas, trebate imati na umu da im se ne da reagirati na svaki podražaj. Puno je ljudi, a procijenili su da niste opasnost.
Ne sjede na stablima
Riječ je o jednoj od vrsta ptica koje su veoma dugo u blizini ljudi, pa su naviknuti na urbana područja. U njima su zapravo sigurniji, jer nemaju prirodnih neprijatelja. Zanemarite priče da vrane i gačci napadaju golubove - da, učinit će to, ali samo smrtno bolesnom golubu. Takvom kojem je, zapravo, svejedno je l‘ ga ubije ptica ili umre sam od sebe par minuta kasnije. Originalno su golubovi živjeli na stjenovitim obroncima planina, tako da su im stupovi javne rasvjete, krovovi zgrada i kipovi (koje, čini se, doživljavaju kao zahode) dobra zamjena za ono što su nekoć smatrali dobrim mjestima za život.
Nikad ne vidimo ni bebe ni mrtve golubove
Bebe rijetko viđamo jer duže ostaju u gnijezdu svojih roditelja, a kad izađu van, izgledaju kao odrasli. Tu i tamo neki otperja nešto ranije, ali onda ih ne prepoznajete, jer su čupavi i žuto-bijeli. Što se tiče mrtvih golubova, imajte na umu da žive, prosječno, šest godina. Kad osjete da je stigao smrtni čas, povuku se daleko od očiju sviju.
Pamte lica
To je posebno zanimljivo: pamte nam lica, a prepoznaju nas i kad nosimo različitu odjeću. To je dokazano tijekom niza eksperimenata, a mi možemo potvrditi: golubovi koje hranimo znaju nas presretati po kvartu i tražiti hranu čak i kad smo drugačije odjeveni te u drugom društvu.
Pamte stilove umjetnosti
Okej, ovo je nevjerojatno, ali je zaista dokazano kako mnogu razaznati stilove umjetnosti. Znanstvenici su im pokazivali Monetove i Picassove slike, a onda neke drugih umjetnika, ali u tom stilu. Znali su ih povezati s prvima, čak i kad su bile mutne ili crno bijele. Osim toga, mogu razlikovati i pisane riječi.
Zanimljivo je kako su još u staroj Grčkoj nosili su sportske rezultate s Olimpijskih igara, a i sam Džingis-kan ih je koristio kao poštare, piše Pun kufer. No, poslušajte tek ovu modernu priču. Tijekom oba svjetska rata korišteni su za slanje poruka – Amerika je imala čak 200 000 golubova u pričuvi.
Jedan, tj. jedna od njih bila je Cher Ami. Svoje francusko ime „dragi prijatelj“, dobila je zbog zasluga u Prvom svjetskom ratu (tada su mislili da se radi o muškom golubu, stoga i muško ime).
Naime, 1918. godine 550 američkih vojnika ostalo je zarobljeno iza neprijateljskih linija u Francuskoj, te odsječeno od savezničkih trupa. Pokušavali su poslati poruku suborcima da su zarobljeni, bez hrane i municije, no bezuspješno. U borbama su izgubili čak 350 ljudi.
U jednom trenutku, njihov major napisao je lokaciju na kojoj se nalaze i vapaj u pomoć. Svezao ju je golubici za nogu i pustio ju u vis. Nijemci su je uočili i počeli pucati po njoj. Pala je na zemlju, no ponovno se ustala i premda teško ozlijeđena, poletjela. U manje od pola sata njena poruka stigla je do savezničke vojske. Zahvaljujući golubici vojska je intervenirala i spasila 194 suborca.
Cher Ami postala je ratni heroj, a vojni liječnici pokušavali su joj spasiti život. Bila je upucana u prsa, oslijepljena na jedno oko i izgubila je jednu nogu. Uspjela je oporaviti, a doktori su joj izrezbarili malu drvenu umjetnu nogu. Vratila se natrag kući, u Ameriku, gdje je dobila brojne medalje i počasti.
Inače, bila je rođena 1918., a umrla 1919. godine od posljedica ranjavanja. Imala je samo godinu dana, no njeno ime nadživjelo ju je. Generacije školaraca u desetljećima nakon rata učili su o njoj jednako kao što su učili o istaknutim (ljudskim) ratnim herojima.