Mnogima golubovi nisu dragi ili nešto još gore, pa ih mrze vidjeti. Zbog toga oduševljeno pozdravljaju svaku akciju protiv tih ptica. Način na koji se ‘problem golubova‘ drži pod kontrolom je različit: u Osijeku su lani pucali po njih na glavnom gradskom trgu (uz odobrenje Ministarstva poljoprivrede), u Bruxellesu ih hrane kontracepcijskim pilulama, kako ne bi imali mlade, dok je Bukurešt odlučio ‘zaposliti‘ ptice grabljivice. One ne bi trebale usmrćivati golubove, nego ih tjerati. Ideja je da golubovi s vremenom jednostavno odustanu od toga da dolaze na određene lokacije.
Radi se, naime, o glavnom parku. Gradska vlast želi da ljudi mogu u taj park normalno dolaziti bez, kako kažu tamošnji dužnosnici, da sve bude puno izmeta i razbacanog smeća. Umjesto da stave kante s poklopcima i čiste izmet, odlučili su ‘unajmiti‘ grabljivice. Nisu jedini s takvim idejama - bilo je tih prijedloga i u Zagrebu, kada se htjelo općenito riješiti problem po pitanju toga da, po ljudskim mjerilima, u gradu živi previše ptica.
No, odakle golubovi u gradovima? U prošlosti su ljudi te divlje ptice, koje su živjele na morskim liticama, pripitomili. Bili su nam tada hrana, ali i kućni ljubimci. Gradile su im se posebne kućice i što su bile veće i raskošnije, dokazivale su da je riječ o dobrostojećim ljudima. S vremenom su se oni navikli na nas, a i mi na njih.
Kad su Europljani krenuli u Ameriku, sa sobom su, sasvim logično, nosili golubove. Neki su živjeli s ljudima, drugi su pobjegli i imali potomstvo nedaleko od ljudi, ali posve slobodni. Uz našu su vrstu ostali jer su naučili da uz nas uvijek ima hrane, a osim toga, te se ptice, odgojene među ljudima, nisu ni mogle naseliti negdje drugo. Litice na kojima su njihovi predci živjeli zamijenili su zgradama, tako da su se zaista savršeno prilagodili životu u gradovima. Tome treba dodati i činjenicu da su oni dobar odabir, jer u njima nema previše predatora.
Dostupnost hrane dovela je i do toga da imaju više vremena za nježne susrete sa svojim partnerima, pa mlade imaju zapravo neprestano.