Nakon 31 godinu hrvatski je vaterpolo doživio, vidio, odigrao još jedno naše, hrvatsko euro-finale. Subotnje finale Eurokupa u Rijeci između Jug Adriatic osiguranja i Primorja EB je drugi slučaj dosad da su se dva hrvatska kluba našla u borbi za neki kontinentalni pokal. Prvi je bio u veljači 1993. Dakako, ono famozno hrvatsko finale za europski tron, sraz između Jadrana i Mladosti. U prvoj su utakmici u Zagrebu, Žapci slavili 8:7. U uzvratu u Splitu bilo je 5:4 za Jadran nakon četiri četvrtine, da bi u produžetku domaćin postigao još jedan gol i sa 6:4 osvojio drugi uzastopni naslov prvaka Europe.
Nakon više od tri desetljeća imali smo opet priliku svjedočiti jednom djeliću hrvatske vaterpolske povijesti. Povijesti uspjeha. Inače, kako ne bi bilo nedoumica, jednonacionalna finala u europskim vaterpolskim kupovima baš i nisu česta pojava.
Šesti put u ovom natjecanju
Primjerice u Kupu prvaka/Ligi prvaka takvo što se dogodilo samo dvaput, dok je riječ je o natjecanju koje se igra od 1963. godine. Oba su puta opet u igri bili hrvatski vaterpolisti, odnosno Mladost. Prvi put 1971. kada su finale igrala dva kluba iz tada zajedničke države, Partizan i Mladost. Beograđani su tada slavili. Drugi smo slučaj opisali kroz sraz Jadrana i Mladosti. U nekadašnjem Kupu pobjednika kupova od 1974. do 2003. niti jednom, što je i logično jer je u tom natjecanju i mogao nastupati samo po jedan klub iz države, dok je u današnjem Eurokupu koji se do 2011. zvao Kup LEN to dogodilo pet puta, igrala su se između 1993. do 2015. igrala su se četiri talijanska i jedno mađarsko finale.
Riječki je slučaj dakle šesto jednonacionalno finale ovog natjecanja. Kada smo već kod brojki, Primorju je ovo bilo šesto finale nekog europskog kupa. Prvog se malo tko i sjeća. Bilo je to 1977. kada su Riječani za koje je tada još igrao velikan Zoran Roje, igrali finale Kupa pobjednika kupova. Jači je ipak bio moskovski MGU. Sljedeća dva finala su bila za naslov prvaka Europe i iz razdoblja puno bliže današnjem vremenu, u epohi najjačeg Primorja svih vremena. Godine 2012. u Budimpešti su igrali finale Lige prvaka protiv Pro Recca, baš kao i 2015. u rumunjskoj Oradei protiv istog suparnika. Oba su puta Talijani slavili. No, bila su još dva europska finala primorjaša i oba su dobili. Natjecanje se zvalo COMEN ili Mediteranski kup. Nije rang Lige prvaka, Kupa kupova ili Eurokupa, ali jest nekdašnje europsko klupsko natjecanje sa solidno jakim klubovima. Riječani su prvi COMEN kup osvojili 1984. kada su u polufinalu svladali Lazio 10:9, a u finalu Catalunyu 18:8. Sergio Afrić je tada s 21 golom bio prvi strijelac turnira, Zoran Roje najbolji igrač, a Marjan Risek prvi vratar turnira. Drugi COMEN je osvojen 1996. protiv talijanske Catanije, 10:4.
Dubrovčani su dakako po broju europskih uspjeha puno jači. Gosparima je riječko finale bilo prvo europsko nakon sedam godina. Naime, u Budimpešti su 2017. igrali finale Final Foura Lige prvaka, ali je mađarski Szolnok bio bolji. Ukupno je pak, Jug do finala Eurokupa ove sezone u Rijeci igrao sedam finala Lige prvaka (četiri naslova), dva finala Kupa kupova (oba izgubio) te finale Kupa LEN 2000. (pobjeda protiv Savone). Na Kantridi su Gospari igrali ukupno 11. finale nekog europskog kupa.
Potvrda siline i ugleda
Dakako da svaki trofej samo jednog vlasnika i postoji samo jedan pobjednik, ali u Rijeci smo slavili oba kluba kao pobjednike. Jugaše koji su potvrdili svoju silinu i ugled. Momčad koja i nakon ispadanja iz Lige prvaka nije “potonula”, već štoviše. Primorjaše smo slavili jer je ovo europsko finale, ovoj momčadi klinaca iz vlastitog inkubatora, s čak 10 igrača iz vlastitog podmlatka i tek trojicom “sa strane” (Nizozemac Te Riele, Crnogorac Brguljan i Slovenac Kadivec), veličanstvena nagrada za briljantnu sezonu, ali i za minulih 2-3 godina konstantnog napretka.
Na Kantridi je slavila Hrvatska i to je zapravo tako najispravnije i napisati.