Odakle krenuti, kako komentirati, ima li – poslije one strahote od događanja na Poljudu uopće smisla otvarati bilo kakvu polemiku o Hajduku? Hoće li se netko iz rukovodstva osjetiti odgovornim, ima li mogućnost da pojedini dužnosnici, ne samo iz ovog sastava, nego i iz prošlih mandata, napominjem poslije ere časnog predsjednika Mate Peroša – dakle u prošlih petnaest godina Hajduka, skrušeno priznaju "mea culpa, mea maxima culpa" ili te razne bivše uopće nije briga za ovaj kompletni krah – sportski, poslovni, financijski, najvažnije morali – splitskog kluba.
S aspekta običnih ljubitelja nogometa, pri čemu nije nužno da su navijači Hajduka, takvo rasulo koje se dogodilo zaista je neshvaltjivo, nepojmljivo, nevjerojatno. Dakle, nogomet je zaista čudesna igra, iznenađenje su stalnost, ona su najbolja medicina sporta, ali opet, ovo s Hajdukom predstavlja horor.
U trenutku kad je izgledalo da im se sve otvorilo na pozitivan način, proljetna mora se produžila. Angažiran je poznati strani trener, privedena su na Poljud dva super igrača, fanatično su bodreni, ohrabreni, podržani od navijačke obitelji uz realnu mogućnost da se od UEFA zaradi vrlo pristojan novac, te da se igrači afirmiraju i na tržištu dobiju veću vrijednost, "bijeli" su baš potpuno podbacili, doživjeli možda i najveći debakl u povijesti kluba.
Poslije onakve blamaže kluba postalo je jasno da neke više sile nebeske ne dozvoljavaju oporavak "bijelima", onemogućuju revitalizaciju, zazivaju zaokret kakav današnji lideri nisu u stanju izvesti. Ni oni, ali ni vlasnici kluba, u ovom slučaju rukovodstvo grada Splita, kao većinski dioničari.
Ne treba u ovom trenutku prozivati predsjednika Ivana Bilića ili sportskog direktora Nikolu Kalinića, koji su se prihvatili teških dužnosti bez pravog znanja, minimuma iskustva i osjećaja odgovornosti. Sve što se u posljednje vrijeme događalo, odreda nosi timbar njihove sposobnosti, ali jednako tako i sportskih bezveznjaka iz nadzora, plus po zapovjednoj vertikali gradonačelnika Ivice Puljka s njegovim pomoćnicima.
Vidjelo se na kraju ove mučne utakmice protiv Ružomberoka, kluba koji ni po kojem kriteriju ne može stati u istu rečenicu, kako "bijeli" nisu sposobni za ostvarenje uspjeha. Nema igrača od onih 16 koji su nastupili, osim Ivana Rakitića, da je zaslužio ispričnicu za svoju negledljivu frustrirajuću predstavu. Pritom ne treba olakšati poziciju nikome, pogotovo ne Zvonimiru Šarliji, autoru nogometnog harakirija, za njegove dvije brutalno loše navodno obrambene akcije. Prvu kada u sedmoj minuti nije uspio pogoditi svoju mrežu, pa je skrivio korner, poslije kojeg je, već u osmoj minuti susreta, u drugom pokušaju zakucao loptu u mrežu svojeg vratara Ivana Lučića. Što se na kraju pokazalo kao okrutan potez samo eliminacije.
Sada preostaje obračunati štetu, onu faktičnu izraženu u eurima, jer ona nanesena ugledu Hajduka, automatski i hrvatskog nogometa je nemjerljiva, ona se dopisuje, dodaje, pa i umnaža tijekom prošlih petnaestak sezona. U iluzijama mnogih od nas ukazalo se europsko nebo, to da će Hajduk zaigrati u grupnom natjecanju Konferencijske lige, jer su na takav rasplet navodila realna saznanja o vrijednostima Torshavna s Farskih otoka, pa slovačkog Ružomberoka, zatim - tako se "bijelima" otvorilo - armenskog Noaha što je trebalo donijeti dobit od cca tri milijuna eura, pa inkase od utakmice u doigravanju s Noahom i još tri domaća susreta, pa marketinška dobit, pa povećana vrijednost igrača, pa još k tome oni predugo iščekivani europski gušti navijača. Ništa od toga...
Dugi niz godina na društvenim mrežama od strane navijača Hajduka, odnosno novinarskih propagandista splitskog kluba, uporno se objavljuju zle kobi niz stranih klubova, koji su po nekom kriteriju naudili voljenom Hajduku. A onda su doživljavali okrutnu sudbinu ispadanja iz elitnih liga, što se notiralo s opakom zluradošću. Eto, može se zamisliti da su i ti užici stigli na naplatu, u odnosu na gorku europsku sudbinu Hajduka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....