U srijedu je, kažu kroničari, održana sjednica nogometne vlade. Izvršni odbor HNS-a je usvojio kako slijedi: Kalendar natjecanja za prvi, drugi i treći rang HNL-a, za Kup. Određeni su domaćini Lige nacija, utakmica s Poljskom (Osijek) i Škotskom (Zagreb). Utvrđeni su prijedlozi za Skupštinu, izvještaj o radu u 2023. i završni račun 2023. Imenovani su članovi Komisije za licenciranje, članovi Žalbenog tijela za licenciranje, članovi komisije za rad sa posrednicima. Usvojen je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o statusu igrača i registracijama. Dopunjene su liste sudaca, kontrolora, mentora sudaca i delegata. Imenovan je novi član Zdravstvene komisije i član Komisije za ženski nogomet…
Vrlo obiman dnevni red, značajne tematike za lige, klubove, pojedince, suce, kontrolore, članove komisija, rad s menadžerima, financijske odnose Kuće nogometa. Najznačajnija medijska informacija s tog skupa, koji kroji sve odnose u HR nogometu, jest da je trajao pola sata. Tridesetak minuta. Zar nije to senzacionalno efikasno, bez puno priče i raspravljanja? Netko bi mogao kazati, gdje bi kraj bio domaćem nogometu da su klubovi, ne samo prve, nego i druge i treće lige, tako složni u odlukama i jedinstveni u provedbi. Činjenica da se ovaj dnevni red odradi za tren oka, međutim, ukazuje nam zapravo na dva važna deficita - prvi je da profesionalni klubovi nemaju institucionalnu snagu da utječu na odluke koje im kroje funkcioniranje, a drugi da su unutar male lige veliki rascjepi između njenih aktera. Zašto je tome tako?
Krenimo od činjenice da je Udruga prvoligaša (profi klubova) ugašena 2014. godine. Akteri iz klubova, koji su ključno doveli do toga da prvoligaši nemaju svoje tijelo koje će štititi njihove interese, od tada su zapravo prerasli u ključne ljude HNS-a. Odnosi između klubova, koji i kroz ovaj slučaj VAR snimki odaju očitu polariziranost, ostaju deset godina kasnije na sličnim pozicioniranjima. Oni koji utječu na odluke u HNS-u čvrsto se drže tog odnosa snaga iz 2014. godine. Lako je razumjeti zašto. Njima status quo odgovara jer mogu nametati svoje ideje. Što posljedično, naravno, potiče sve daljnje rascjepe.
Kad se dogode aktualni, gdje se država uzbudi oko natjecateljske neizvjesnosti, a neslaganja se odmah lome na najosjetljivijoj karici (suđenje), tada nema institucionalnog tijela koje bi moglo biti mjesto profiliranja odluka koje će uravnotežiti kriznu situaciju. Oko toga što bi se trebalo učiniti da se smire strasti, a nastavak natjecanja prođe u kako-tako prihvatljivoj atmosferi, stavove pozicioniraju oni koji su do tih stanja najviše i doveli. I zato nemaju pozitivnog efekta. Zato je i opravdana bojazan na što će sličiti završnica prvenstva na terenu, ali i izvan njega.
Kada se tematizira upravljanje HR nogometom, onda se u pravilu stječe dojam da u njemu, uz toliko nereda, afera, sumnji i općeg nepovjerenja, nema rješenja. Nerijetko takvu atmosferu potiču i oni koji fino funkcioniraju u takvom sustavu, tvrdeći da je ovo mala država, malo ozbiljnih profesionalnih klubova, malo stručnih i kvalitetnih kadrova, malo objektivnih ljudi koji nisu klubaški definirani. Pa eto, treba se biti sretnim što se i ovako ide dalje. Nema, kažu, u nas ljudi i mogućnosti da se nogomet podigne na višu razinu. Kao da je u pitanju znanstveno djelo, istraživanje za Nobela.
Nema teorije da u praksi Hrvatska ne može osigurati desetak sposobnih i objektivnih upravljača nogometa. Nema logike da Hrvatska ne može razviti 15-ak dobrih i objektivnih sudaca. Nema racionalnosti teza da Hrvatska nema dobre i ažurirane propise. No, ima prakse u kojoj se propise zaobilazi. Realnost je da perspektivni suci ne mogu napredovati pored “preporučenih”. Činjenica jest da neopredijeljeni (objektivni) dužnosnici ne odgovaraju standardima “dogovorne politike” u nogometu, pa su kao takvi brzo izolirani.
Zašto se to događa? Kad je u pitanju profesionalni nogomet, uzrok je u licemjerju klubova, odnosno, njihovih čelnika. Udruga klubova sasvim sigurno neće biti u pravilu jedinstvena u pogledima kako treba liga funkcionirati, ali ona bi trebala imati svoja pravila i temeljem istih donositi odluke većinom. Zašto bi o profesionalcima odlučivali amateri u HNS-u? Slično kako bi i sudačka organizacija trebala biti neovisna, ali s jasnim pravilima ustroja, selekcije, napredovanja i odgovornosti.
Jednostavnost strukturiranja u nogometnom sportu vidljiva je u svim zemljama gdje logika prevladava. Svađaju se klubovi, polemizira se oko sudaca, ali to su neizbježni odnosi. Da bi sustav funkcionirao, treba točno podijeliti po logičnim područjima djelovanja, a onda krovna organizacija, profi-klubovi, amaterski dio i sudačka organizacija postaju partneri s jasno definiranim odnosima prava i obveza. HNS, odnosno uža grupa ljudi, drži sve pod svojom kontrolom, Lige, suce, klubove, TV prava, te je takva neprirodna koncentracija moći glavni uzrok svih rascjepa u domaćem nogometu. Nije utopija želja da se takvi odnosi promijene. Utopija je vjerovati da se stvari s aktualnim odnosima mogu poboljšavati.