Hajduk je na Rujevici i nadigran i poražen, ali to se događalo i ranije, jedino što je ovom prilikom postalo bjelodano, to je da trener Ivan Leko ne može, nije u stanju, uspostaviti bolju igru "bijelih", takvu da bi se napokon nakon tri mjeseca rada osjetila njegova ruka. Onako kako se manifestira sposobnost Sergeja Jakirovića, koji je u zimskoj pauzi stigao na kormilo Rijeke, otpustio deset nazovi prvotimaca, sklopio momčad po svojem guštu i potvrdio se kao pravi trener.
Leko je doveden, pa i predstavljen kao trener vrhunskih kapaciteta, kao trenerska manga, i u te procjene ne bi trebalo sumnjati. I najbolji imaju nesnalaženja, kao što je bila startna pozicije trenera Hajduka, to jest kriva procjena da je u stanju nakalemiti sustav, koji nije prošao, nego je urodio neočekivanim porazima (Istra 0-3, Rijeka 1-2, Lokomotiva 3-4, ali i s katastrofom protiv Dinama 0-4). Otkako je Leko posložio obranu s četiri u liniji, Hajduk je ostvario dvije značajne pobjede u Kupu, tri u prvenstvu, uz kiks protiv Istre 1961 (2-2 na Poljudu) i ovaj poraz na Rujevici, ali ipak uz činjenicu da se svega na tri utakmice mreža Hajduka nije tresla.
- Mi ne možemo pretendirati da smo ozbiljna momčad kada gotovo na svakoj utakmici primamo po dva gola - osnovni je zaključak iz izlaganja Ivana Leke nakon utakmice na Rujevici. Moramo priznati da je Rijeka bila bolja, a mi moramo trenirati više i pokušati rasti, sada ćemo imati vremena…
Treba ponoviti tvrde činjenice: gol-razlika Hajduka je 53:41, što se za ambicije "bijelih" može ocijeniti sramotnom; nadalje više golova od Hajduka primila je jedino Lokomotiva (plus 1), jednaki broj Gorica, dok su svi drugi prvoligaši inkasirali manje pogodaka (Dinamo 15, Istra 10, Osijek 8, Rijeka 6, Slaven Belupo 4, Šibenik 3, Varaždin 2); tu nije kraj, jer na posljednjih jedanaest prvenstvenih utakmica splitska momčad ima negativnu gol razliku 18:21!
Zaključak je logičan: jako loš izbor igračkog kadra, i to traje od siječnja 2021., otkako je funkciju sportskog direktora preuzeo Mindaugas Nikoličius. Čak je nadmašio notornog Marija Branca, koji je na Poljudu natovario 16 stranaca. Vrhunac svega u aktualnom trenutku je momčad Hajduka na Rujevici od 62. minute: jedan Hrvat i deset stranaca!?
Evo te "dike" za povijest Hajduka: Lučić (Austrija) - Lovrencsics (Mađarska), Ferro (Portugal), Awaziem (Nigerija), Melnjak (Hrvatska) - Fossati (Italija), Grgić (Austrija) - Pukštas (SAD), Benrahou (Maroko), Mlakar (Slovenija) - Anello (SAD).
Može se kazati da je toj postavi kumovao u prvom redu trener Leko, ali isto tako treba prihvatiti činjenicu da on nije vodio računa o putovnicama igrača, već da je želio s igraćim kadrom s kojim raspolaže, uspostaviti ravnotežu u igri protiv Rijeke.
Pitanje je za predsjednika Lukšu Jakobušića, koji se u sličnim kritičnim situacijama ponio impulzivno, energično, pa je doslovno preko noći mijenjao trenere, njihove stručne stožere i sportske direktore, a to pitanje je sljedeće: kako predsjednik i dalje uporno trpi Nikoličiusa, ne dovodi u sumnju njegovu sposobnost? Koje su to njihove veze, od čega je skovano toliko Jakobušićevo povjerenje? Jer po svemu, u prvom redu izbora trenera, onda dovođenja igrača, odavno je Nikoličius morao biti detroniziran…
Odavno je postalo jasno da Hajduk ne može funkcionirati bez Marka Livaje. K tome, nagomilale su se ozljede i bolesti igrača, pa su silom prilika u kreševo plasirani golobradi mladići. Od svega je splitskom klubu najljepša nada u budućnost, ono kako tumače navijači "ima jedna duga cesta…", pa i poslije razočaranja imaju poruku svojim ljubimcima, ali i vodstvu kluba, uz grupno pjevanje:
"Ako ne postaneš novi prvak ti, Torcida će žaliti, oprostit ćemo ti, jer ipak znamo svi, da najbolji si ti i nikad ti nećemo okrenut leđa mi!"
Zaista je ta privrženost, otkako je montirana udruga "Naš Hajduk" ganutljivo nestvarna. I toj odanosti do boli, moraju se svi doslovno diviti…