Ivan Leko trenerski ima gotovo 250 utakmica u nogama. U većini njih igrao je u sustavu 3-4-3 ili 3-5-2. I to vrlo ofenzivnom. Ne s dva beka na bokovima, nego s barem jednim krilnim igračem, a nije se libio staviti ni dvojicu. Zato su Lekine momčadi u pravilu igrale nogomet s puno golova i šansi.
Takav sustav igre zahtijeva i nešto drugačiji tip igrača. Od stopera (barem jednog) traži se da puno sudjeluje u igri, da ide čak i do kaznenog prostora suparnika. Od bokova se stalno traže visoki izlasci u kojima se oni u fazi napada pretvaraju u klasična krila. Ideja takve igre je u zadnjoj trećini terena imati pet do sedam igrača, što je za hrvatske pojmove prava rijetkost. I velika opasnost, jer takva igra zahtjeva i brzi povratak u obranu, što nije baš "forte" HNL igrača. Pa ni Hajdukovih.
Hoće li i Lekin Hajduk igrati tih 3-5-2 ili 3-4-3? Leko dobro poznaje Hajdukovu momčad, gledao ju je praktički u svakoj utakmici tijekom ljeta i jeseni. Ako će se voditi onim što je vidio na tim utakmicama, teško će se odlučiti za promjenu sustava. Hajduk nije momčad koju je krasila sposobnost da brzo trči u oba smjera. Može li Leko to promijeniti?
Vratimo se godinu dana unazad. Valdas Dambrauskas imao je sjajne rezultate s Hajdukom odmah nakon što ga je preuzeo. Odlične igre kulminirale su s 2:0 pobjedom protiv Dinama u Maksimiru. Međutim, proljeće nije donijelo očekivani uspon forme momčadi i još bolje igre, nego se Hajduk nekako "umrtvio", a Dambrauskas izgubio gard trenera čija momčad napada sa svih strana.
Nikada do kraja nije ustvari bilo raščlanjeno koliko je dolazak Nikole Kalinića ustvari bio "teret" s kojim se Dambrauskas nije znao nositi. Dambrauskas je do Kalinićevog dolaska igra u sustavu 4-2-3-1, s Livajom kao centarforom. Nakon što se Kalinić na velika vrata vratio na Poljud, litavski je trener odlučio promijeniti koncepciju te je prešao na igru 3-5-2, odnosno 5-3-2, jer su mu igrala tri stopera i dva beka. Napravio je to kako bi upario tandem Livaja - Kalinić.
Na Hajdukovu žalost, tih 5-3-2 nisu dobro izgledali, igra je bila spora, dosadna za gledanje, šanse su se teško stvarale, a Livaja i Kalinić nisu izgledali dobro. Dambrauskas se stoga uskoro vratio na 4-2-3-1, ali nije uspio izbalansirati momčad kako bi joj vratio jesenski izgled. Nakon toga samo je još jednom posegnuo za sustavom 5-3-2, ali on je neslavno završio u derbiju s Dinamom igranom u Maksimiru. Domaći su slavili 4:1 u utakmici u kojoj Hajduk nije postojao...
Zašto je Dambrauskasovih 5-3-2 izgledalo tako slabo? Zato što su mu sva tri stopera uporno stajala na svojoj polovici i nitko od njih nije bio u stanju uzeti loptu i ući međe suparničke linije. Bekovi su također bili statični, što je pak bila posljedica spore igre u kojoj nisu imali ni prostora priključiti se napadu. U veznom redu Hajduk nije imao igrače sklone ulasku pred gol iz drugog plana, sklone okomitom trčanju bez lopte u nogama. Naravno da je na kraju trpio i neupitno klasni tandem Livaja - Kalinić jer su njih dvojica u pravilu bili okruženi s pet suparničkih igrača. To ni tandem Mbappé - Benzema ne bi mogao riješiti.
Dambrauskasov nasljednik Mislav Karoglan nije pokušavao igrati s tri stopera, nego se čvrsto držao sustava 4-2-3-1 ili 4-3-3.
Leko vjerojatno sve to zna i sigurno već slaže svoj plan igre. Nema smisla čarobirati i predviđati kakve će poteze vući. Napokon, prvenstvo brzo starta, a i čekaju ga neke pripremne utakmice, tamo će već pregršt toga biti vidljivo. Logično je tek očekivati da se neće samo tako odreći omiljenih 3-4-3 ili 3-5-2. No, hoće li ih i provesti ovisit će o mnogo faktora. Prije svega spremnosti igrača da fizički izdrže tempo koji takav način igre donosi, a onda i njihovu taktičku-karakternu obučenost da prihvate zahtjeve takve igre.