Lukša Jakobušić, mora se priznati, otkako je zasjeo u prestižnu fotelju predsjednika Hajduka (30. listopada 2020.) ne samo da je izvukao "bijele" iz učmalosti, nego ih je vratio u orbitu kakvu zaslužuje splitski klub po svojoj tradiciji. Gospar vlada autokratski, bez pardona osim u nekim slučajevima i odnosima (na primjer, prema Torcidi, Marku Livaji, Mindaugasu Nikoličiusu…), ali klub u cjelini vodi znalački, uspješno, moguće je u nekim elementima riskantno…
Od početka je prionuo, istina već oprobanoj praksi (iz vremena vladavine Nadana Vidoševića i Vedrana Rožića) povratka asova Hajduka iz inozemstva, što je dalo rezultata u onoj najvažnijoj komponenti uspjeha. A to su trofeji: osvojena su dva kupa, a sada u ovoj aktualnoj sezoni "bijeli" su glavni favoriti za naslov prvaka.
Povratak Ivana Perišića u matično gnijezdo na Poljudu djeluje za navijačku armiju "bijelih" očaravajuće, pa i omamljujuće. A najnoviji angažman Josipa Brekala, povremenog reprezentativca Hrvatske i dečeca Dinama samo je potvrdio menadžerske sposobnosti predsjednika Hajduka. Dolazak Perišića, kao i povratak Nikole Kalinića, uz formulu da igraju za jedan euro, potaknulo je pitanje, koji su sve došljaci opravdali očekivanja i postali nezamjenjivi, standardni, pa i dragocjeni prvotimci.
U ovom trenutku, Perišić je bez premca, bez obzira na činjenicu što je trenutno ozlijeđen, pa je tako u neku ruku neizvjestan njegov oporavak, ali je po statusu, po zaradi, kao i po činjenici da je igrao značajne uloge u svojim klubovima, od Roselearea, preko Bruggea, Borussije Dortmund, Wolfsburga, Intera, Bayerna do Tottenhamu (znači s izuzetkom igranja u drugoligašu Sochauxu), pogotovo odnosu na njegovu ulogu u reprezentaciji Hrvatske.
Izgleda baš nevjerojatan taj niz okolnosti, koje su se poklopile da je Perišić jednostavno morao potpisati za Hajduka, u prvom redu zbog svojeg interesa. Jer, jedino na taj način će se vjerojatno vratiti u pogon kako bi dobio mjesto u reprezentaciji Hrvatske za nastup u Njemačkoj na prvenstvu Europe.
Inače većina igrača koji su sa strane, iz drugih klubova dolazili na Stari plac ili Poljud, s namjerom da zaigraju u Hajduku, vrhunskom klubu bivše države ili Hrvatske, to su radili u prvom redu zbog opčinjenosti "bijelima", što je kod većine podebljano lukrativnim pogodnosti. Ipak u onoj eri neposredno prije Drugog svjetskog rata u prvenstvu banovine Hrvatske 1941. nesumnjivo ključni igrači Jiri Sobotka, češki internacionalac i Ratko Kacian (ostavio je ipak više traga u dresu Dinama) navukli su bijeli dres iz čistog šarma, privučeni splitskom družinom.
Velika pojačanja
Poslije rata momčad Hajduka je imala timbar domaćih igrača među kojima je iskakao Bernard Vukas (došao je 1947.), tada talentirani anonimus iz Zagreba (za potpis je dobio tri metra engleskog štofa), dok su svi drugi stigli na bazi primamljivih uvjeta. Recimo Sulejman Rebac, strelovito krilo Veleža upecan je slučajno, tadašnji mastermind rukovodstva "bijelih" Vojko Andrijašević otišao je u Mostar u ljeto 1954. s namjerom angažmana Muhameda Mujića (javio je telefonom u Split: ulovio sam tića, to jest vrapca, odnosno značilo je Rebca). Dvije godine kasnije stigao je Zlatko Papec iz Lokomotive, jedinstveno korektni igrač, mister fer pleja….
Dramatičan je bio lov na golgetera Peru Nadovezu iz Šibenika, koji je već bio riješen otići u Crvenu zvezdu, ali su najveće senzacije šezdesetih godina prošlog stoljeća bila dovođenja Džemaludina Mušovića iz Sarajeva i Dragana Holcera iz niškog Radničkog. Predsjednik Hajduka Tito Kirigin pokazao se kao velemajstor prigodom angažmana Brane Oblaka iz Olimpije (1973.), Boriše Đorđevića iz Bora (1976.), Bore Primorca iz Veleža (1978.), Zorana Simovića iz Napretka (1980.), naročito Blaža Sliškovića, još jednog "rođenog" (1981.) Baka Slišković je zaista bio čudo od igrača, talentiran kao Vukas ili današnja svjetski as Luka Modrić, ali kako je jedan radnik s benzinske stanice u Mostaru rekao: "Dobili ste fantastičnog igrača i velikog belaja", tako da Slišković kao umjetnik nogometa, boemskog ponašanja, baš i nije realizirao karijeru kakvu je morao po svojem potencijalu.
U primjere šokantnih transfera svakako treba istaknuti prijelaz dva igrača iz Dinama u taboru Hajduka: Stjepana Deverića (1984.), pogotovo Nike Kranjčara (2004.) čiji je dolazak na Poljud izazvao oduševljeni doček, kakav se nije dogodio u povijesti splitskog kluba.
Od zračne luke u Resniku, koja sada nosi ime "sveti Jeronim", kroz sedam Kaštela preko Solina do Poljuda na tisuće odanih pristalica bijelog dresa pratilo je prolaz Nike Kranjčara.
Slijedi trijumf?
Treba notirati i zlosretno pojačanje Nenada Gračana (1986.) iz Rijeke, koji je na premijernoj utakmici za splitske "bijele" na Kantridi doživio brutalni lom noge prigodom starta Mladena Mladenovića.
U novije doba Senijad Ibričić, tada igrač Zagreba, koji je pojačao Hajduka 2008. izazivao je provale radosti.
Vraćali su se u matični klub iz inozemstva Slaven Bilić (1999.), Igor Štimac i Aljoša Asanović (oba 2001.), pa Igor Tudor (2007.), te najnoviji val u režiji predsjednika Lukše Jakobušića Lovre i Nikola Kalinić, Marko Livaja, Danijel Subašić i kao kruna Ivan Perišić.
Pa zato kad se dogodi, kako uvjerenje vlada među par stotina tisuća poklonika Hajduka u Hrvatskoj, regiji i inozemstvu, trijumf u prvenstvu poslije 19 godina mukotrpnog čekanja, Jakobušić će dosegnuti slavu besmrtnosti, odmah uz bok prvom i jedinom Titu Kiriginu, te Branka Grgića i Nadana Vidoševića.