Tko to tutnji po Neuruppinu? Je l’ to Dalić? Jesu li policajci ili vatrogasci? Otkako su ovdje Vatreni, u malom mirnom mjestu na sjeveru Njemačke ništa više nije isto. Pamtit će stanovnici ovo makar trajalo samo 16-17 dana. Na dan kad su stigli imali su doček koji je odmah proglašen događajem desetljeća, a tek je počelo...
- Gospodo Hrvati, ovo vam ne valja ništa. Što to radite? Kako možete? Moj muž vas je zavolio, a sada je nesretan i uznemiren - dobro nas je prekorila gospođa mašući upozoravajući desnim kažiprstom.
Na nju smo naletjeli po povratku s utakmice, izlazila je iz hotelskog restorana punog 70 plus generacije. Kako se obraniti?
- Moj je suprug u klubu MSV Neuruppin na čijem terenu treniraju vaši igrači, mi smo mislili da će dolaziti televizije raditi priče o nama, a nikoga niste pobijedili. Italija mora pasti! - zaključila je palcem gore. Energično, baš njemački, onako kako pamtimo Nijemce.
Vatreni i - vatrogasci
Petak je tek bio žestok. U dva u noći grmjele su sirene, i to ne kraj hotela reprezentacije nego koji kilometar dalje. Cijelo prijepodne tutnjale su nove. Takva bi jedna trebala u resortu Mark Brandenburg jer krajnje je vrijeme za buđenje. Rado smo otišli “Kod Turčina” na piće ili kebab. Nestao je preko noći. Pojeo ga plamen.
Netko je uletio, polio benzinom i zapalio. Sve što smo voljeli u Neuruppinu trenutačno je u pepelu. I reprezentacija i Turčin. O teorijama tko je to napravio, neka govori policija. Ima ih, priča se, svakako nije vezano za hrvatsku reprezentaciju. Nije djelo revoltiranih navijača. Nisu ni Gruzijci koje su Turci pobijedili dok smo bili u Hamburgu. Jake su ovdje desničarske organizacije i odmah su postale prvi pick, ali tko zna, možda se zagledao u nečiju ženu... Ili nije platio što je trebao.
Sirene su radile prekovremeno, očito su imali posla. Ne samo vatrogasci koji su malo mogli spasiti iako im je sjedište svega stotinjak metara dalje. Trenutačno se osjećamo izgorjelo. Omiljenu destinaciju za druženje nećemo vratiti, a može li se Hrvatska vinuti kao Feniks iz pepela?
Dalić i društvo na biciklima
Neuruppin je mali. Dobar dio građana čine umirovljenici koji su otišli iz Berlina da bi u miru zelenila, jezera, rijeke, prirodnog sklada preživjeli ostatak godina koje su pred njima. Semafori se gase u 18 sati. Promet toliko padne da nisu potrebni. Ima nekoliko odličnih restorana i taj hotel s termama u kojem je naša reprezentacija. Ima i znamenitosti. Jedan se restoran zove Piazza Italia. Postoji i drugi Portofino, što je naziv po ribarskom mjestu kraj Genove, ali drže ga Albanci. Uvjeravali su me da nemaju šanse protiv nas, da ćemo ih glatko dobiti jer oni su sretni već što su na Euru. Nakon takvog “mazanja” Talijane neću ni pitati.
Dok sirene tutnje, članovi stručnog stožera Vatrenih lagano se vozikaju na biciklima. Zlatko Dalić tako zna doći i na trening. U nedjelju putuju u Leipzig. Obećali su se vratiti. Hoće li to već biti oproštaj s brižnim ljudima iz MSV Neuruppina? Razočarani su. Od Hrvatske su očekivali da ih proslavi u cijeloj Njemačkoj i svijetu. Gospođa nije tek tako bila ljuta, a neću lagati da sam joj obećao kako će sve biti u redu.
Turčin je izgorio, sirene su utihnule, Neuruppinu je ostala samo priča. Do ponedjeljka. A tada će svemu biti kraj ili tek kreće show?