Baš svaka tema u domaćim serijama i sapunicama može biti dobrodošla i hitoidna, naravno, ako se dobro izvede i snimi. Svi sukobi ikad napisani događaju se oko tri stvari - novca, odnosno moći, obitelji, te ljubavi, odnosno seksa. Pitanje je samo u koji kontekst ćeš sve to staviti i na koji ćeš im način pristupiti. Mi smo ih još od serije "Kud puklo da puklo" odlučili stavljati u naš, prepoznatljiv milje, naslanjajući se na tradiciju humora Miljenka Smoje i Dušana Kovačevića. To se komercijalno pokazalo kao dobitna kombinacija pa se sad na obje naše komercijalne televizije, Novoj TV i RTL-u, "vrte" serije tog tipa, a ja nisam baš siguran je li mi zbog toga drago ili smo stvorili monstruma - iskreno kaže Vlado Bulić (44), književnik, jedan od rijetkih koji se uz pisanje knjiga (za roman "Putovanje u srce hrvatskoga sna" dobio je nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo objavljeno 2006. godine), redovito bavi i pisanjem scenarija za domaće televizijske serije i sapunice.
- Među rijetkima sam, ali nisam jedini, jer tu su još Zoran Lazić, Ivica Đikić, Renato Baretić… Samo sam ja, čini mi se, jedini koji je zapeo u sapunicama. E, sad, zašto ljudi malo zaziru od pisanja sapunica? Prvo, to je rudnik koji te pojede. Kad uđeš u sapunice, ne postoji ništa izvan toga. Naprosto je količina teksta koja se tjedno izbacuje tolika da ne stigneš paralelno pisati ni haiku pjesme od sedamnaest slogova. A tu je i milijun kompromisa na koje moraš pristajati radeći ovaj posao. Druga stvar, biti pisac sapunica u našem književnom miljeu nije ni cool, ni seksi. Meni se sto puta dogodilo da me ljudi i na mrežama i uživo idu diskreditirati etiketom "pisac sapunice" kao da je to neka uvreda, kao da si niža vrsta u tom, je li, svijetu važnih tema i još važnijih pisaca. Tako da sam i sam ispočetka imao priču kako sam ja tu privremeno, zbog novca. Trebalo mi je par godina i nekoliko stotina epizoda da izađem iz ormara i sam sebi priznam - ja sam pisac sapunica and I am proud of it! - kaže Bulić koji je na serijama počeo raditi 2006. godine.
- Prva serija na kojoj sam radio bila je "Bitange i princeze", tamo sam pisao dijaloge na već postavljene epizode. Zatim sam kao autor s Nenadom Stipanićem pisao krimi seriju "Mamutica", pa samostalno "Lozu". Prva sapunica bila mi je "Ruža vjetrova", u svojstvu glavnog pisca. Otad sam kao autor/glavni pisac radio na serijama "Tajne", "Kud puklo da puklo", "Na granici", "Blago nama" i "San snova". Sve skupa oko 1200 epizoda, ne znam točno pa zaokružujem na dvije nule - kaže Bulić. Pitamo ga što sve podrazumijeva posao scenarista na nekoj TV seriji.
- Ovisi o formatu. Najljepše je raditi formate do 16 epizoda, to su ovi popularni Netflix formati kakve kod nas radi isključivo HRT. Tu si sam ili s jako malim timom, imaš dovoljno vremena promisliti o svemu i držati apsolutnu kontrolu nad tekstom. Kod sapunica je stvar postavljena industrijski pa si kao glavni pisac više u ulozi nekakvog menadžera nego pisca. Tu si šef ekipe koja broji dvanaest ljudi podijeljenih u dvije ekipe - jedna smišlja radnju i piše scenoslijede, druga doma raspisuje te scenoslijede u dijaloge. Ti si tu da sve to kontroliraš i uskladiš pokušavajući cijelo vrijeme zadržati ton i ideju s kojom si kao autor krenuo u seriju. Da proizvodnja serije ne bi stala, taj tim u pravilu mora izbacivati pet epizoda tjedno, dakle, nekakvih 350 stranica scenarija - otkriva Bulić.
Što mu je ono najvažnije pri stvaranju njegova autorskog svijeta?
- Kao piscu, važno mi je ući u temu koja me na neki način privatno "kolje", nešto što sa serijom želim reći. Bez toga bi mi se, imam osjećaj, ovaj posao sveo na besmisleno štrapanje po tastaturi. U seriji "Kud puklo da puklo" to je bila mala sredina sa svojim malim ritualnim ratovima ispod kojih ipak izvire nekakva dubinska ljubav i povezanost; u seriji "Na granici" bio je to vječni otpor "naših ljudi" svakom zakonu i sustavu, dok je u seriji "San snova" to nogomet. Ne toliko sport sam po sebi koliko ta bitka koja se u Hrvatskoj vodi da bi se nogomet očistio od kriminala. To mi je važno kao piscu. A kao piscu sapunice, bitno mi je da je u sve to uronjena nekakva ljubavna priča, da ima dovoljno likova i dovoljno jaku priču da može izdržati više od 150 epizoda, kao i to da se sve to da snimiti u našim produkcijskim uvjetima - govori Bulić koji nam pojašnjava kako izgleda njegov proces rada na nekoj sapunici.
- Na samom početku je, naravno, osmišljavanje koncepta. To u pravilu radimo Mirna Miličić, Goran Rukavina i ja kao autori. To će reći - osmišljavanje svijeta, karaktera, postavljanje glavne priče i pilot-epizoda. U sljedećem koraku ulazi ekipa "storilajna" s kojom se detaljno postavlja radnja za sljedećih četrdesetak epizoda, a onda kreće "pravo pisanje". Posao izgleda tako da pijemo stolitre kave, pušimo šteke cigareta, jedemo vagone grickalica i frustriramo se dok ne izrodimo te epizode. I, evo, nakon desetak godina u tom poslu, mogu reći da je najvažnije u toj sobi imati ljude koji nakon stote epizode od umora i frustracije neće počet‘ grist jedni druge. I da, svakako moram istaknuti Ozrena Maroda, zanatskog velemajstora čeličnih živaca s kojim kao urednikom priče surađujem već na drugom projektu i Mirnu Miličić, urednicu dijaloga koja uspijeva svakom liku i svakoj sceni uliti barem malo duše. Ali sve bi to bilo džabe da na kraju lanca ne stoji Rukavina koji sve to i snimi - govori Dalmatinac rođen u Splitu koji je, osim u rodnom gradu, djetinjstvo proveo i u Tugarama te Naklicama.
Je li zahvaljujući tome imao prilike steći dobar uvid u sve različitosti naših mentaliteta?
- Sve to pomaže utoliko što se trudimo da likovi budu "naši ljudi", ljudi od krvi i mesa koje publika može prepoznati u svojoj okolini. To je malo teži put kad se radi sapunica koja je u pravilu bajkovita priča u crnom-bijelom svijetu izrazitih negativaca i izrazitih pozitivaca, ali imao sam sreće da sam na projektima imao kvalitetne suradnike koji su se u tome uspijevali jako dobro snalaziti. I sudeći po reakcijama publike, taj put se pokazao (komercijalno) ispravnim - kaže Bulić.
Zadnja serija za koju je napisao scenarij RTL-ov je "San snova". Što ga je zapravo potaknulo da u startu te serije uvrsti otočku procesiju "Za križem" za koju se ljudi upisuju desetljećima unaprijed?
- Kao što sam već rekao - teme koje me privatno kolju. Ima od tog petnaestak godina kako me nazvao stric i ozbiljno me upitao što ćemo s fabricijerstvom. Naime, moja obitelj je već nekoliko stoljeća u bratovštini sv. Kate u Tugarima i došao nas je red da budemo fabricijeri, što će reći da je te godine kod nas ključ od crkve i da se mi bavimo njezinim čišćenjem, održavanjem, ukrašavanjem… A s obzirom na to da sam ja najstariji sin djedova najstarijeg sina, ja sam taj koji mora amenovat svaku odluku na relaciji naša familija - bratovština. I onda se nađeš u totalnom teatru apsurda - u Zagrebu si, pišeš te scenarije, visiš po Močvari, Aquariusu, Tvornici, ali odjednom moraš odlučivati o crkvi sv. Kate u Tugarima. Istovremeno, i smiješno, i ozbiljno koliko već stvar stara nekoliko stoljeća može biti ozbiljna. Dakle, ne može ozbiljnije. Tako da do ideje o toj procesiji stvarno nije bio problem doći - kaže Bulić kojeg pitamo jesu li po njegovu sudu u Hrvatskoj obiteljske vrijednosti svetinja, kao što se da iščitati u seriji "San snova".
- Mjesto rođenja i imena roditelja su ti zadana i od tog pobjeći ne možeš. Možeš promijeniti mjesto stanovanja, partnere, spol, ali ovo dvoje ne možeš. Može čovjek bježati od toga, emancipirati se, furati neke svoje filmove, ali fabricijerstvo te iza jednog ugla sigurno čeka. Ja u obitelj iskreno vjerujem. Pritom ne mislim na one tradicionalne klišeje nego ko Oliver - vjerujem u ljubav, to je jedina vrijednost koju obitelj treba imati. I sasvim je svejedno je li ona ona klasična - mama, tata, klinci - ili gay obitelj, ili su umjesto djece tu kućni ljubimci, ili već neka šesta varijanta. Obitelj je mjesto na koje se vraćaš na kraju dana da bi volio i bio voljen. Tako nekako pristupam i obiteljima u svojim serijama. Mogu one imati stotinu problema, mogu se svađati i ne slagati, ali ispod svega toga mora biti neke ljubavi - ističe Bulić čiji se "San snova" vrti oko nekretnina, nogometa i novca.
- Da, kad se to ovako posloži, ispada da su Hrvati pohlepni idioti. Dobrim dijelom i jesu, ali sve te stvari se daju svesti pod isti nazivnik - sigurnost. Dalmacija je u zadnjih sto godina bila, mislim, u šest država. Jedino što je u njoj cijelo to vrijeme bila konstanta su kamene kuće, zemlja i Hajduk koji živi vječno. Tako da kad vidim čovjeka koji trči za kvadratima i ulaže u beton, ne vidim nužno pohlepu nego svog didu koji je preživio dva rata i pokušava stvoriti nešto čvrsto i neuništivo za generacije koje dolaze - govori scenarist koji je u seriji "San snova" prikazao i sukob mentaliteta, tj. susret urbanog i ruralnog. Koliko ga taj sraz može inspirirati?
- Taj sraz je srž moje poetike još od zbirke poezije "100 komada" iz 2003. Ja tri mjeseca po Tugarima igram balote, pričam o cijeni breskvi na pazaru i Hajdukovim pojačanjima pa malo betoniram oko kuće, a onda u devet u Zagrebu vodim ekipu scenarista, imam conference callove, breifinge i brainstorminge. I jednako se ne snalazim na oba mjesta - priznaje Bulić.