Algebra je završila proces preustroja u sveučilište, pokrenut prije gotovo šest godina. Mentorski program Sveučilišta Algebra odradio je zagrebački FER, a sada je pred njima, govori rektor novog sveučilišta Mislav Balković, kreiranje inovativnog okruženja za obrazovanje budućih lidera u razvoju i primjeni digitalnih tehnologija u različitim područjima.
- Od iduće akademske godine, cilj nam je pokrenuti tri nova sveučilišna studija - programskog inženjerstva, informatike te poslovne ekonomije i digitalnog poslovanja - za koja imamo dopusnice. Ideja je zadržati postojeće stručne studije. Završavamo novu strategiju razvoja do 2030., u kojoj ćemo, uz pomoć Gospodarskog savjeta Sveučilišta, nastojati prepoznati programsku strukturu koja za Hrvatsku i za nas ima najviše smisla - kaže Balković.
Osim razvojnih motiva, koji vam je bio pokretač za preustroj u sveučilište? Ipak je riječ o zahtjevnijoj i skupljoj varijanti visokoškolske institucije nego što je veleučilište.
- Odgovor neće zvučati slavljenički, no, iskreno, bili smo u strahu za opstojnost veleučilišta nakon pokretanja više zahtjeva za ocjenom ustavnosti tada novog Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, s ciljem njegova rušenja ili, u najmanju ruku, degradiranja stručnih studija na neatraktivnu razinu. U pozadini je, čini se, bila diskvalifikacija bilo kakve konkurencije od stručnih studija. Zato nam je, de facto, motiv za preustroj u sveučilište bilo preživljavanje. No, to nam nije novo, jer taj je motiv na neki način prisutan u našem razvoju od početka, pogotovo kada je Algebra odlučila ući u visoko obrazovanje prije 15-ak godina. Tada smo shvatili koliko je okruženje, u najmanju ruku, nepoticajno za privatne inicijative u visokom obrazovanju. Čini mi se da smo uporno morali dokazivati da nismo šarlatani niti smo lopovi fokusirani na prodaju diploma.
I danas se postavlja pitanje mogu li privatna i javna sveučilišta biti u istoj rečenici. Koji bi bili objektivni mehanizmi za procjenu kvalitete jednih i drugih, ali i cjelokupnog sustava visokog obrazovanja?
- U visokom obrazovanju nemamo PISA istraživanja, pa je tu, objektivno, teško usporediti Hrvatsku s, primjerice, Njemačkom, ali vidljivi parametar jest, primjerice, broj patenata i znanstvena produktivnost znanstvenika i istraživača iz pojedine zemlje, a tu smo praktički na dnu europske ljestvice. Dakle, značajno zaostajemo. S druge strane, po broju studijskih programa, njih oko 1800 u odnosu na manje od 160.000 studenata, Hrvatska je rekorder. Toliki broj studijskih programa nije zabilježen nigdje u Europi.
Zato i jest u fokusu pitanje efikasnosti razmjerno skupog sustava?
- Hrvatska, realno, za obrazovanje izdvaja viši postotak proračuna i BDP-a od mnogih drugih europskih država. Baš zbog toga pitanje koje pokreću Vlada i poslodavci jest efikasnost, odnosno kako uz uloženi novac dobiti veću kvalitetu obrazovanja i znanstvene produkcije. Način financiranja i upravljanja javnim obrazovnim sustavom prema kojem na studijskim programima financiranim novcem poreznih obveznika plaće zaposlenih idu u punom iznosu bez obzira na to imaju li studente ili ne, svakako je velika prepreka većoj efikasnosti, a ove je godine ponovno ostalo nepopunjeno oko 9000 mjesta na javno financiranim visokim učilištima.
U privatnom obrazovanju povratna je veza vrlo jednostavna. Naime, ako ne upišemo studente ili ne dobijemo projekte, sutra nas nema.
Hrvatska zbog negativne demografije gubi studente, stranih imamo i dalje malo. Znači li porast broja studenata kod vas da ste ih de facto nekome ‘ukrali‘?
- Uzevši da je u isto vrijeme broj mladih koji pristupaju upisu na visoko obrazovanje pao za gotovo 20 posto, izgleda da smo mi nekome ‘uzeli‘ studente, iako nam to nije cilj. Nama je cilj rast broja studenata kroz internacionalizaciju, pa već godinama nastavu za diplomske studije održavamo isključivo na engleskom jeziku, a nastava na prijediplomskim studijima od prije je dvije godine na engleskom i hrvatskom. S jedne je strane tu naš sebičan interes, a s druge je i nacionalni interes. Naime, praksa pokazuje da strani diplomanti ostaju zaposleni u našoj industriji i da se ne vraćaju u svoje matične države. S druge strane, kao tržište rada apsolutno smo neatraktivni visokokvalificiranim stručnjacima, što se vidi i iz mizernog broja visokoobrazovanih koje smo uspjeli privući među stranim radnicima. Želimo li kao društvo zadovoljiti svoje gospodarstvo, morat ćemo školovati sve više stranih talenata i zadržavati ih.
To je strateški cilj niza zemalja Europe, a Hrvatska je to zasad prepoznala samo djelomično. Priča s internacionalizacijom stoga ide sporije nego što smo se nadali jer, koliko god je Hrvatska prepoznata kao turistička destinacija, još nije dovoljno prepoznata kao zemlja u kojoj je moguće steći vrhunsko obrazovanje.
Je li budućnost visokog obrazovanja u online studijima i kraćim stručnim studijima kakve je omogućio novi zakon?
- Nisam sasvim siguran, iako online studiji danas u Hrvatskoj jesu veliki hit. Sigurno će dio obrazovanja prijeći u taj oblik. Što se studija tiče, oni ne predstavljaju samo obrazovanje nego su ujedno i dio odrastanja i socijalizacije mladih, značajno doprinose izgradnji vrijednosti i stvaranju nekog prvog socijalnog kapitala, tako da ne očekujem da će oni u znatnoj mjeri prijeći na isključivo online izvođenje.
Međutim, kod studija treba očekivati sve više hibridnih formi u kojima dio sadržaja studenti konzumiraju u online formi. Ako me pitate gdje mislim da će sutra sveučilišta tražiti svoje novo mjesto u društvu, onda je to sigurno u kratkim formama, mikrokvalifikacijama i programima koji će zaposlenim ljudima osigurati da se nose s razvojem tehnologije i znanstvenih spoznaja kako bi kroz sve dulji životni vijek zadržali zapošljivost, agilnost, a time i kvalitetu života.q