Videoigru odgonetanja zagonetki “The Witness” (hrv. svjedok) iz 2016. godine zaigrao sam jer sam vrlo rano u životu otkrio da mi rješavanje mozgalica, poglavito onih koje se temelje na matematici, logici i uočavanju uzoraka, pričinjava veliko zadovoljstvo. Je li to zato što sam odgojen da cijenim i vrednujem pamet, pa sebi i drugima želim pokazati da sam klikeraš, a ne samo repozitorij (bes)korisnih informacija ili zato što su naprosto zabavne, ne mogu sa sigurnošću reći, ali činjenica da se i nakon 30 i više godina mozganja o svemu i svačemu rado “izgubim” u kakvom intelektualnom zadatku ne može biti plod slučajnosti.
Stoga ima smisla da sam se kao mali zaljubio u videoigre. Poput mozgalica, i one od igrača zahtijevaju uočavanje uzoraka, neovisno o tome radi li se o kombinacijama napada kojima vas neprijatelji nastoje poraziti ili prostornim problemima koji se moraju riješiti razmještanjem predmeta. Dok većina ušminkanih i fabularno bogatih modernih mainstream igara često sadržava i jedan i drugi tip tih intelektualnih vježbi, nezavisni i underground dizajneri i redatelji zbog skromnijih troškovnika vrlo često moraju birati između jednih i drugih. Međutim, iz te materijalne oskudice nerijetko proizađe interesantno i umjetnički hrabro djelo poput “The Witnessa”.
Redatelj i dizajner Jonathan Blow (“Braid”) igru je natrpao interesantnim i izazovnim mozgalicama koje se ugrubo mogu podijeliti u dvije skupine – one koje se temelje na koordinatnim mrežama i one prostorne koje od igrača traže da pomno prouči svoje okruženje. “The Witness” igraču ni u jednom trenutku ne kaže kako se pojedina mozgalica rješava, nego ga pomoću jednostavnijih priprema za rješavanje složenijih – od kojih su neke zaista komplicirane. Takav ću pristup uvijek podržati jer naprosto mrzim pretjerano objašnjavanje sistema unutar igara, ali nekad mi se činilo da su neke zagonetke nepotrebno prekomplicirane. Štoviše, nekoliko mi se puta učinilo da mi igra želi napakostiti, što nikad nije dobro. Nestrpljivi ovaj naslov trebaju izbjeći.