Objavljeni su dnevnički zapisi književnice Patricije Highsmith, autorice hitova "Talentirani gospodin Ripley" i "Cijena soli", piše The Guardian, koji donosi detalje iz njezina života koji su izašli na svjetlo dana nakon objave tih zapisa. U ljeto 1956. spisateljica je živjela u New Yorku s Doris Sanders, za koju je pisala da je u nju zaljubljena. Tada je već bila na vrhuncu slave, a privatno je prošla razne turbulencije koje su se taman smirile. Ona i Doris kupile su automobil, Highsmith je zasadila vrt te se, prilično je nevjerojatno, pridružila crkvenom zboru.
U svojem je dnevniku, među ostalim, Highsmith pisala o iskustvu suživota s drugom osobom. "Opasnost života s nekim je za mene opasnost života bez gladi za strašću. Stvari se lako izjednačavaju, umiruju, zaboravljaju se uz smiješak i perspektivu", stoji u jednom od zapisa. Dok bi se nekima takav osjećaj mogao sviđati, Highsmith je bila od ljudi kojima nije bilo u interesu skrasiti se na taj način.
Samo dvije godine kasnije ponovno se preselila, u drugi grad, i počela živjeti s drugom ženom. "Ne želim nikakvu drugu perspektivu osim vlastite", napisala je.
Ova je književnica preminula prije više od 25 godina, u Švicarskoj, od raka pluća i u dobi od 74 godine. Unatoč njezinim brojnim uspjesima i vrijednim djelima, opisivali su ju kao iznimno nepristojnu osobu, rasisticu i alkoholičarku koju je bilo nemoguće podnositi.
Nepobitno je da je doista bila ekscentrična, njezini su ju najbliži suradnici opisivali kao "užasno ljudsko biće", a njezini dnevnici sada daju i dublji uvid u njezin karakter. Osim što je izdala 22 romana i brojne kratke priče, o vlastitom je životu ispisala preko osam tisuća stranica, raspoređenih u 18 dnevnika i 38 bilježnica, te napisanih na pet jezika. Kako je vrsno vladala samo engleskim, analitičari njezina rada kažu da je zapise na drugim jezicima bilo gotovo nemoguće dešifrirati.
Zanimljivo je da se nigdje u zapisima ne spominje, primjerice, to da je u vrijeme dok je pisala u tijeku bio II. svjetski rat.
Često je, u mlađim danima, zanimljivo je, pisala o svojem izgledu. Još kao studentica je 1942. zapisala: "Danas sam izgledala jako dobro, iako me muče moji zubi. To je samo u mojoj glavi: nisu u toliko lošem stanju, no stalno primjećujem smeđe naslage. Ne znam što učiniti", napisala je. Godinu kasnije pisala je i o tome kako je na posao s velikim uspjehom nosila mokasine.
Ona je, inače, rođena u Texasu, no u dobi od šest godina se s roditeljima preselila na Manhattan te je već do dvadesetih godina bila ambiciozna umjetnica. Bila je iznimno orijentirana na sebe. "Ne trebam nikoga. Imam svoju umjetnost, koja je sama po sebi istinita", pisala je. Nije se zamarala svakodnevicom i rutinskim stvarima. "Danas je jedan od onih dana kada sam kuhala večeru", zapisala je u ljeto 1945. "Reći ću ovdje i sada: nije vrijedno truda", nastavila je.
Išla je i u detalje svojeg seksualnog života. Njezini su stavovi bili prilično napredni za konzervativno vrijeme u kojem je živjela. Pisala je, među ostalim, i o svojoj ljubavnici Buffie: "Njezina je koža poput fine tekućine, klizi preko moje poput platna od satena... Buffie bi rado voljela da sam joj ja, umjesto njezinog muža, jedina ljubavnica. Možda ćemo se nastaviti viđati srijedama".
Iako se noćima često odavala alkoholu (pa joj je jednom prilikom jedna od ljubavnica i rekla da izgleda poput mamurnog Byrona), okupirala su je ozbiljna pitanja. "Što da radim sa svojom homoseksualnošću?", pitala se 1942., a u idućih se 50 godina stvaralaštva često vraćala toj temi, oko koje je zapravo bila dosta zbunjena.
U ranim joj je dvadesetima jedna žena u restoranu gatala iz dlana. "Dobila sam najbolje čitanje, rekla mi je da se nikada neću udati", zapisala je Highsmith. Iako je prezirala muškarce, ponekad je spavala s njima. Pisala je da su oni u krevetu "poput utega za mrtvo dizanje". Ipak, oko nekih se, sama je istaknula, trudila. Neuspješno. Jedan od njezinih ljubavnika zvao se Marc. "Bio je pijan, ružan i nimalo privlačan. Ležala sam i razmišljala o tome kako su djevojke zapravo predivne i ljupke! I bila sam užasno tužna", stoji u dnevniku 1948. godine.
Njezini kasniji zapisi donose sve veću dozu gorčine. "Zrelost uništava sebstvo, čini te istim poput svih drugih", napisala je 1955.
Iako je u vremenu u kojem je živjela bilo prilično skandalozno ostati neudana žena, k tome još i lezbijka, Highsmith je u društvu bila prihvaćena zahvaljujući svojim vanrednim umjetničkim uspjesima. "Cijena soli" prodala se u čak milijun kopija, dok je prema "Strancima u vlaku" Alfred Hitchock snimio i film. "Talentirani gospodin Ripley" je također bio trijumf – o njemu je napisala čak pet romana.
Highsmith je sebe vidjela kao prilično tragičnu figuru. "Sretni dani vode do stagnacije uma", smatrala je. No ipak je imala momenata u kojima je zvučala sretno i zadovoljno. "Koliko je sjajno biti žena i umjetnica u 20. stoljeću!", napisala je jednom prilikom.
Zgražala se nad mirnim životom. "Da nije bilo alkohola, udala bih se za dosadnog klipana, Rogera, i vodila život koji se naziva normalnim. Normalni je život često čista dosada, ili nasilje, rastava, nesreća, nezadovoljstvo radi djece koju nikada nisam imala", smatrala je.
Unatoč tome (ili možda baš zato) što je sama bila iznimno emancipirana, zgražala se nad feminističkim pokretom. "Žaleći se, žene, nažalost, pokazuju da su infantilne i nesposobnije no ikada", zapisala je. Iako je bila zajedljiva, iz nekih se zapisa ipak da zaključiti da je sama težila jednostavnom životu te da ju je zapravo mučilo što će žene moći i biti uspješne u poslovnom smislu i imati obitelj. Pisala je o tome kako u glavi ima "viziju kuće na selu s plavušom koju obožavam, s djecom koju obožavam, na zemlji s drvećem koje obožavam". Pa je zaključila: "No znam da se to nikada neće dogoditi".