DOK U POZADINI SVIRA JAZZ... Potresni zapisi zbilje Saše Dracha donose važnu životnu pouku

Kada pročitate mnogo knjiga, uvidite kako je veoma malo potresnih, koje spojem emocija, istine i, sačuvaj Bože, kritičkog promatranja čine cjelinu pred kojom morate “pasti”. Takvih je malo i među tzv. publicističkim naslovima.

Takva je nova, druga po redu autorska knjiga antikvara, novinara i prevoditelja Saše Dracha (r. 1961) “Priče o jazzu i drugi zapisi”. Ona jest autobiografska - zato što govori o piščevim ljubavima: supruzi Mateji, njegovoj djeci i jazzu - ali, opet, ima snagu literarnih izmišljotina. Vjerojatno bi trebalo poslušati one pisce koji sugeriraju da svatko piše jedino autobiografske priče i onda kada piše “čistu” fikciju.

Bilo kako bilo, Drachove potresne priče o prvoj ljubavi, o bubnjaru koji je drugi put učio bubnjati (Ratko Divjak), ili o psu koji je nesretno poginuo prelazeći ulicu (Bea), ili o čovjeku - sebi samom - koji je nastojao pratiti ljubav svog života na terminalnom, neumitnom putu u onostranost, zavlače se pod kožu. A ostavljaju gorki okus zapisane zbilje. Jer, pisac Drach nije “gotovo samozatajan”, kako je to zapisano na klapni ove knjige, već je sasvim samozatajan. On bježi od svake sentimentalnosti, pa čak i tragičnu situaciju - supruga i oca koji znade da njegova supruga, koja boluje od karcinoma, mora umrijeti - prevladava zaključnim “zapisom” pod naslovom “Sve za nju”, u kome ujedno sažima odnos prema bolesnici, ali jednako tako govori o istoimenoj udruzi koja pomaže srodnicima smrtno oboljelih.

Saša Drach je pisac koji umije nesnošljivo bolnu situaciju iznijeti do posljednje rečenice. A takva jest u zapisu “Sve za nju”, u kome piše o dva posljednja ljeta svoje supruge i o njihovim djevojčicama od 10-ak godina. Snagom pisma podsjeća svakog onog tko je bio u sličnoj situaciji - između bolesne majke i zajedničke djece - kako je biti “dezorijentiran”. Ali, neće reći: izgubljen i bespomoćan. I kako je tražiti ono nemoguće: pomoć za djecu u situaciji koja se, ipak, događa rijetkima. Pa ipak, još uvijek pre-brojnima.

Tko bi, uostalom, mogao pripremati vlastitu djecu na smrt majke (u spomenutoj dobi). Naposljetku, psihologinja je rekla autoru “da joj se čini kako su cure OK, ali da bi psihološka pomoć možda trebala” - njemu. Ovaj zapis skrajnje otvorenosti, pa makar u njegovoj pozadini svirale Ellingtonove melodije, kao zvučna “kulisa”, svjedoči o našem rascijepljenom pogledu na stvarnost, koji pogađa svaku obitelj, odnos roditelja i djece, u smrtonosnoj bolesti, ali i u zdravosti.

Štoviše, čini mi se da se ovdje prisutna “poruka” provlači kroz sve priče i zapise Saše Dracha. A glasi: stvarnost je samo doživljaj pojedinca, a sve su drugo tlapnje. I kompromisi. Već u prvoj priči, ili zapisu ove knjige (Moja prva jazz ploča), jer ti se “žanrovi” pretapaju, pisac poistovjećuje svoju prvu ljubav i prvu jazz-ploču. Doslovno: kao gimnazijalac, “doma, u stan u kojemu neće biti roditelja”, doveo je prvu curu i pustio joj s gramofona svog prvog Ellingtona. To je bio “Pianist”: “zapravo kompilacija Ellingtonovih nastupa s triom, vrlo intimnih snimki, objavljena netom nakon njegove smrti”.

Drachova je priča, zapravo, parabola, a poanta joj se dogodila poslije mnogo godina u knjižari Moderna vremena, koju je vodio s Bartolčićem i Buljanom. Postavio je glazbenu “zasjedu” istoj curi ili Neimenovanoj, pustio joj je istog Dukea, sada već sa CD-a. “U mislima sam vrtio sve te naše raskide i ponovna spajanja u vrijeme gimnazije, naše prijateljstvo, ljubavi i razočaranja, naše brakove, sve do ovih naših, blago rečeno, srednjih godina, kad se neumitno počnu podvlačiti crte i vagati davne odluke.” Da li je prepoznala “njihovu” jazz-ploču? “Ona, međutim, baš ničim nije pokazala da joj je glazba bila po nečemu posebna.” Drugim riječima, čak su i prve ljubavne uspomene pojedinačne.

Neimenovane, očito, treba prehodati da bi se došlo do zajedničkog pamćenja. Sve treba isponova učiti.

Osobni doživljaj ne može biti jamac zajedničkoj prošlosti, ali ni stvarnosti. O sretnom ponovnom učenju Drach govori pišući o legendarnom bubnjaru Divjaku, “koji je dva puta učio bubnjati”. Uspio je savladati moždani udar i vratiti se na jazz-scenu, koja je samim tim životna scena. U opisu ovog muzičkog velikana dotaknuo se legendarnog Boška Petrovića, njegova Conventiona i Kluba.

Na jednom mjestu svojih “Priča” Drach kaže da još nemamo povijest jazza. S ovom njegovom knjigom ipak smo joj bliži. Poistovjetivši zbilju i jazz stvorio je vlastitu spisateljsku stvarnost, a ona se toliko razlikuje od svake druge.