Nakon osam godina Dubravka Vrgoč od 1. rujna više nije intendantica zagrebačkog HNK. Njezina dva mandata na čelu te kuće prošla su turbulentno, no mora joj se priznati da je vratila publiku u to kazalište koje je postalo jedna od najživljih kulturnih institucija u gradu i gdje se za premijere tražila karta više. Za sad ne otkriva konkretno gdje odlazi, no do kraja mjeseca zauzeta je ionako oko Festivala svjetskog kazališta koji se još ove godine održava u sklopu programa HNK.
Jeste li razočarani što niste ponovno izabrani? Je li vas iznenadila odluka ministrice kulture?
- Provela sam osam turbulentnih godina u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, nastojeći ga etablirati kao relevantno europsko kazalište koje se ni po čemu ne bi trebalo razlikovati od sličnih teatara u europskim metropolama i u tome sam, ako se računaju rezultati, uspjela. Naš je teatar u tom procesu paralelno postajao i središnje mjesto kulturnog života ovog grada, no i mnogo šire, mjesto okupljanja domaćih i stranih umjetnika, umjetnika i gledatelja, filozofa i studenata, napokon i svih građana koji su zajedno s nama pristajali na avanturu iznalaženja i preispitivanja najrazličitijih umjetničkih izazova. Naša je ambicija bila razvijati nacionalno obilježje iz naziva kazališta u kontekstu autentičnoga prinosa hrvatske kulture europskoj te omogućiti susret između autorskog djela i gledatelja, i to tako da odnos bude što bogatiji i uzbudljiviji kako bi jamčio slobodu umjetničkog stvaranja te njegovu dostupnost što je moguće većem broju ljudi. Nadam se da smo tijekom svih ovih godina pokazali kako zagrebački HNK nije izdvojeni mehanizam koji generira nostalgična povijesna sjećanja, nego živ organizam koji se, registrirajući promjene u društvu, mijenja. I mi smo se mijenjali s njim, s idejama nekih novih formi i sadržaja, autentičnih u nacionalnom iskazu kojima bismo u budućnosti proširili perspektive okoštalog repertoarnog modela, stoga je logična naša emotivna reakcija na izostanak te mogućnosti. Ne ulazeći u konačnici u ministričinu odluku, ona me istodobno i jest i nije iznenadila.
Gledajući unatrag, kada su za vas počeli problemi u toj kući, tko stoji iza svega, koji su bili motivi? Koja je ukratko pozadina?
- Problemi u toj kući postoje oduvijek i postojat će i nakon mene. Velika je to kuća, koja model teatra, bez ikakvih sustavnih promjena, baštini još iz austrougarskog vremena. Od tog se vremena ništa bitno, zapravo, nije promijenilo. Jedna je zgrada s jednom pozornicom i jednom velikom pokusnom dvoranom (u koju ne stane više od pedesetak umjetnika), koju dijele tri ansambla s različitim potrebama, s uvijek potkapacitiranom i potplaćenom tehnikom za opsluživanje tako velikog mehanizma. Nemoguća je to situacija kakvu danas ne nalazimo doista nigdje u Europi. Sve ostalo kao što su razne manipulacije još iz vremena prije mojeg dolaska, osobne netrpeljivosti, revanšizmi, dugo smišljane strategije, podmetanja, opstrukcije, spinovi, laži koje nekoliko puta izgovorene poprimaju snagu istine, nedokazive optužbe, kampanje određenih medija... dio su onog folklora koji na našim prostorima prati one koji su ili uspjeli ili su nešto željeli promijeniti.
Mora vam se priznati da ste vratili publiku u HNK. O kojim brojkama govorimo?
- U pretpandemijskoj 2019. godini imali smo popunjenost gledališta 96 posto u Operi, Drami i Baletu, a možda smo i prvo kazalište u Europi po popunjenosti u pandemijskom vremenu. Samo u prvih šest mjeseci ove godine, kada su još djelomice vladali pandemijski uvjeti, zaradili smo više od četiri milijuna kuna na blagajni od prodaje ulaznica, a prosjek popunjenosti u izvedbama svih triju ansambala bio je oko 90 posto. Vratiti publiku u kazalište nije nimalo lak zadatak i mi smo ga doista herojski odradili.
Sjećam se vremena u ljeto 2015. kada smo uveli projekt "HNK u vašem kvartu" i svaki vikend pjevali, plesali i recitirali po zagrebačkim kvartovima, pozivajući na taj način publiku da nam se pridruži u teatru. Organizirali smo odlaske umjetnika po školama, operne programe za školarce u našoj kući, Dane otvorenog trga, program "Tajna povijest kazališta"... Činili smo sve da nas publika primijeti te da se zainteresira za našu priču i uspjeli smo. Uspjeli smo to i repertoarom, naslovima koji su, uz obveznu klasiku, propitivali neke od bitnih tema naše suvremenosti i time nacionalnu kuću transformirali u instituciju koja vodi živi dijalog sa svojim vremenom, čime je postala uzbudljiva i onim gledateljima koji prije nisu zalazili u zagrebački HNK. Stekli smo, u kratkom vremenu, povjerenje publike koja nas je pratila kroz sve kazališne avanture u kući, ali i izvan nje te nas podržavala u doba krize. O tom povjerenju možda najbolje svjedoči vrijeme pandemije kada su europska kazališta uglavnom izgubila publiku, a mi smo je uspjeli zadržati te u nekim segmentima čak i povećati njezin broj.
U kakvom ste stanju zatekli kazalište kad ste došli i kakva je situacija sada kad odlazite?
- Kazalište sam zatekla u prilično zapuštenom stanju, s nekoliko milijuna duga, odnosno nepodmirenih obveza, s infrastrukturnim i mnogim drugim problemima koje smo tijekom godina ispravljali. Iako ih sigurno nismo do kraja uspjeli ispraviti, mnogo toga se promijenilo. Ostavljam kazalište u plusu od nekoliko milijuna, sa sjajnim ansamblima koji ne zaostaju za onim europskima i s punim gledalištem. Nisam uspjela ono za što sam se beskrajno trudila, a što nije bilo u mojoj moći, prvenstveno povećati plaće svim zaposlenicima i povećati broj zaposlenih, napose u Tehnici. Ono što sam uspjela bilo je uvođenje stimulacija, što su mi omogućili isključivo sjajni rezultati, odnosno vlastiti prihodi koji su u 2019. godini iznosili čak 14 milijuna kuna.
Na što ste najponosniji?
- Na sva tri ansambla, predstave koje smo uprizorili, koprodukcijske projekte s prestižnim europskim kazalištima i festivalima kao što su Fondazione Arena di Verona, Théâtre de Liège, National Theater in Strasbourg, Thalia Theatre in Hamburg, pariški Théâtre des Bouffes du Nord, Kunstenfestivaldesarts iz Bruxellesa, Opéra Comique iz Pariza, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Bologne, Festival Sferisterio Macerata, IRCAM, L‘Opera national du Rhin, French Le Festival Musica, German Ruhrtriennale, Le Grand Thégaincource Luxembourg, Münchner Kammerspiele..., na velika gostovanja kao što je ono u Aleksandrijskom teatru i kazalištu Baltička kuća u Sankt Peterburgu, Nacionalnom baletu u Portugalu, budimpeštanskoj Operi, Cameri teatru u Tel Avivu....
Iznimno sam ponosna na publiku koja je nakon dvije i pol godine našeg velikog truda da popunimo prazna mjesta u gledalištu počinjala stizati u kazalište te nas je pratila do posljednjeg dana, imajući veliko povjerenje u ono što smo radili.
Tijekom osam godina zadali smo si visoke umjetničke i organizacijske ciljeve, držeći da uloga i misija središnjega hrvatskog nacionalnog kazališta prvenstveno mora biti redefinirati njegovu funkciju, izgraditi jasnu strukturu njegova djelovanja i osigurati znak prepoznavanja koji je izostajao jer se kazalište koje smo zatekli obraćalo ponajprije lokalnoj publici te nije bilo prepoznatljivo ni u državi, ni u regiji, a time ni u Europi. Trebalo ga je repozicionirati u rasporedima domaćih kazališta kao mjesto okupljanja progresivnih kazališnih ideja koje određuju smjer kazališnoga govora na našim prostorima čime se definira i cjelokupna slika hrvatskog kazališta. Na taj su se način otvorile ne samo komunikacijske mogućnosti između različitih kazališnih sredina, nego i prostor za usustavljivanje prihvatljivog i prepoznatljivog kazališnog modela koji nudi kontinuitet nacionalnog kazališnog iskaza, povezujući ga čvrsto s kulturno-povijesnom slikom cijelog društva.
Što će biti s Festivalom svjetskog kazališta i Filozofskim teatrom?
- Festival svjetskog kazališta ove će se godine održati regularno jer je ugovorno za 2022. godinu naveden u dijelu programa HNK. Predstave ovogodišnjeg festivala izvodit će se na više lokacija, osim u HNK, i u ZKM-u te Centru Travno. Nadam se da će se FSK održati i u budućnosti jer slaveći ove godine njegovu 20. obljetnicu, naglašavam njegovu važnost za naše pozicioniranje u kontekstu europskog teatra, ali i za razvoj hrvatskog teatra i hrvatskih umjetnika, kome je FSK od samih početaka bio mjesto usporedbe i inspiracije.
U prošlih 20 godina u Zagrebu su gostovale predstave najznačajnijih europskih, pa i svjetskih kazališta, te redatelji - Robert Lepage, Eimuntas Nekrošius, Luc Bondy, Pjotr Fomenko, Thomas Ostermeier, Rezo Gabriadze, Andrej Žoldak, Rimas Tuminas, Lev Dodin, Peter Brook, Oskaras Koršunovas, Krystian Lupa, Eugenio Barba, Jan Lauwers, Arpad Schilling, Alvis Hermanis, Dimiter Gočev, Tamás Ascher, Heiner Goebbels, Jan Lauwers, Christoph Marthaler, Peeping Tom, Alain Platel, Frank Castorf, Ivo van Hove, Pippo Delbono, Katie Mitchell, Pascal Rambert, Milo Rau, Toshiki Okada, Tiago Rodrigues... - koji su odredili izgled sadašnjeg svjetskog teatra. Mi o tome ne odlučujemo, ali vjerujemo kako će oni koji odlučuju sada kad Festival nema svoje institucionalno središte, naći način da se on održi te nastavi i dalje povezivati svjetsko i europsko kazalište s nama.
Koliko znam, Filozofski teatar nije u programu nove uprave. U posljednjih osam godina on je postao brend našeg kazalište te su već neki europski teatri pokazali interes za taj program. Stoga vjerujem u njegovu budućnost, koja će se ostvariti negdje drugdje.
Gdje sebe vidite nakon HNK?
- Radeći ono što sam oduvijek i radila, povezujući hrvatski teatar i hrvatsku kulturu s europskom kroz međunarodne projekte i onu suradnju koja omogućava reciprocitet te razmjenu ne samo umjetničkih dosega, nego i kulturoloških iskustava. Davno, dok sam još pisala u Vjesniku i kao novinar obilazila kazališne festivale, jedan me kolega pitao postoji li u Hrvatskoj kazalište. Otad, a to je bilo prije mnogo godina, činim sve kako bih dokazala da postoji hrvatsko kazalište i da se ne razlikuje od onoga u njegovoj zemlji.
Možda sam upravo i zbog tog pitanja s Ivicom Buljanom 2003. godine osnovala Festival svjetskog kazališta, uvela oba kazališta u kojima sam radila u europske kazališne asocijacije (Europska kazališna konvencija, Opera Europa), gdje sam ostala članica njihovih upravnih odbora, organizirala više od stotinu gostovanja diljem cijelog svijeta, od Kostarike do Moskve, pokrenula pedesetak koprodukcijskih projekata i projekata financiranih sredstvima Europske unije. Vidim se u nekom festivalu, kazalištu ili negdje jako blizu tome.
Koju ste lekciju naučili iz svega što ste prošli?
- Iz svega kroz što prođete nešto naučite, no isto tako možda biste opet sve to i ponovili. Ja sam tako odgajana i uvijek sam se vodila time da se moram dokazati isključivo svojim radom, iako sada znam da to baš i nije tako. No, usprkos svemu kroz što sam prošla i kroz što još uvijek prolazim, a to nije ni jednostavno ni lako, jedino se živom osjećam kada radim u teatru ili za teatar i te se pustolovine nikad ne bih odrekla.
Prije rada u kazalištu radili ste u novinama. Razmišljate li o povratku u novinarstvo?
- Prije nekog vremena počela sam ponovno pisati i objavljivati kolumne u jednom našem tjedniku. Tijekom rada u kazalištu pisanje, a pogotovo ono novinarsko, jako mi je nedostajalo. Dugo sam bila u novinarstvu i to se iskustvo izravno upisalo u tijelu, u sve ono što radim ili što sam radila.
Da nisam prošla "školu dnevnih novina", ne znam bih li izdržala svih 18 godina u teatru. Mnogo sam toga naučila iz novinarstva i danas znam da se niti jedan od ta dva posla ne može raditi bez strasti te da si u svakom od njih neprestance na ispitu, ne znajući pritom što ti se sljedeći dan može dogoditi. q