Epidemija jest zatvorila gotova sva kazališta u Europi. Naša rade, a vrijedi naglasiti da se još nitko nije zarazio u publici. U većoj su opasnosti ljudi na pozornici i oko nje.
Kako se zaraza od ljeta rapidno širi, tako zahvaća i glumce i ostale kazališne radnike. Gotovo da i nema teatra u kojem netko nije bio ili jest inficiran, ima bolesnih glumaca i drugih umjetnika, pjevača, plesača, a neki su u bolnici.
Ipak, još ni u jednome se kazalištu zaraza nije proširila na širi krug ljudi. Mnoge su predstave otkazane, i neke premijere, ali kazališta ne posustaju.
Rekli smo već, u publici vladaju red i distanca, svi nose maske i međusobno su odvojeni redovima praznih stolica te kad bi se takvih pravila i takvoga ponašanja držali svi građani na svim drugim javnim okupljanjima, epidemija ne bi odnosila toliko života i ne bi se širila nekontrolirano.
Pripremaju se ovih dana ili već igraju i predstave s dvadeset ili više aktera, no i manje produkcije, ljudi u njima, trpe pritisak neizvjesnosti. Nikad ne znaš hoće li sljedeći dan netko osvanuti pozitivan na koronavirus pa će predstava propasti a cijeli će tim u izolaciju.
Zamka za gledatelja
Razvio se stoga i jedan nov pristup mizanscenu. Sve više gledam predstave u kojima se glumci ne približavaju jedni drugima, ta distanca postaje režijski postupak, dakako i publici razumljiv, pa i poticajan.
Glumci i mnogi drugi umjetnici egzistencijalno su ugroženi, pogotovo oni nezavisni, honorarci, oni s privatnim kazalištima, svi lišeni stalne plaće te će, nažalost, do proljeća sljedeće godine, dokad se epidemija, očito, neće stišati, mnogi od njih morati promijeniti profesiju i možda se staroj više nikad neće vratiti.
Epidemiološki je najprihvatljivije igrati monodrame, a za mala kazališta gotovo i jedino moguće. Jednu takvu predstavu dalo je i kazalište Moruzgva, za koje je Ecija Ojdanić zaigrala ulogu Vlajne u monodrami "Vla vla vlajland cabaret" po tekstu i u režiji Ivana Lea Leme.
Gledao sam je u karlovačkom Zorin domu, u sklopu Noći kazališta, tradicionalne domaće manifestacije, a koja je u Karlovcu počela već od jutra, a potrajala je do ponoći, sve uz propisan broj vrlo zainteresirane publike.
I pisac i glumica jesu vlaji pa je ova farsa zapravo i jedna vedra ali i drska autoanaliza. Duhovita, dakako. Naime, priča se ispočetka čini banalnom. Ta Vlajna je, kao nekad Marica Hrdalo, čistačica koja ispovijeda u jednoj širokoj retrospektivi vlastiti život.
Zamka za gledatelja jest da se ta na prvi pogled realistična priča sve više razrasta u fantastičnu parabolu, koja pomalo nadmašuje svaku mogućnost da bi bila istinita. Na koncu imaš dojam da je sve što je Vlajna ispričala zapravo potpuna maštarija.
Poruka
Na pozornici su dakle jedino glumica, dvije zastave, hrvatska i Europske unije te predimenzionirana alka, kao kotač od kamiona, rad Kristijana Popovića.
Glumica je ispočetka u kostimu dosta odbojna kroja i nijanse, poslije odijeva privlačniju crvenu haljinu, izbor ili kreacije Martine Ptičar, presvlači se pred publikom, a pet-šest puta slušamo snimke glazbenih brojeva skladatelja Zvonimira Duspera Dusa, za koje je stihove Lemine glumica dakle otpjevala unaprijed, pa na pozornici pleše (koreografija Lea Mujića) i prati na playback vlastiti glas, što je smiješno i kazališno zanimljivo.
Ta Marica Hrdalo iz Sinja dakle samosvjesna jest žena, ali patrijarhalna vjernica nepovjerljiva prema nehrvatima i nekatolicima.
Njezin svjetonazor dolazi u kušnju pošto se riješila nasilnog, primitivnog muža. Preseljava se sinu u Berlin, koji je ondje utekao kao homoseksualac i živi s dečkom srpske nacionalnosti.
Sama Vlajina se zaljubljuje u bogatog Turčina, također jednog stoljetnog neprijatelja i sve tako "griješi" dok ne doznamo da je i aktualnu pandemiju koronavirusa zapravo izazvala upravo ona.
Takvo postupno nizanje sve jačih opozicija uvodi nas dakle u apsurd i predstava se zaokružuje kao ozbiljna poruka o svačijoj ograničenosti.
Ecija Ojdanić igra snažno, lišena žurbe i doista se trudi da nas uvjeri kako je sve što priča jedan neobičan splet okolnosti, koja ona nije mogla izbjeći. Njezin je diskurs cijelo vrijeme politički nekorektan ali s politički korektnom porukom.
Mislim da će predstava zaista biti najsmješnija kad se bude igrala u Sinju, odakle je junakinja, ili u Imotskom, ali nasmijala je pa na koncu i uozbiljila i karlovačku publiku.
Ivan Leo Lemo i Ecija Ojdanić napravili su zajedno više predstava tečajem više desetljeća, a ova je gotovo najbolja, prije svega zato što je nepretenciozna, na prvi pogled banalna, a na drugi inteligentno urnebesna.
Njezina je vrijednost i jezična raznovrsnost te adaptacija mjesnog govora Dalmatinske zagore na takozvani urban govor.