To su najljepši kostimi u mojoj dosadašnjoj karijeri, govori glumica zagrebačkog HNK Iva Mihalić dok isprobava dvije haljine koje je za Molièreova "Don Juana" u režiji Dejana Projkovskog potpisala kostimografkinja Doris Kristić.
Posrijedi je modernizirani barokni stil biranih materijala, kao da je riječ o filmskom kostimu i svakoj bi ženi, strastvenoj u odijevanju, došlo na pamet da pita gospođu Kristić da Elvirine haljine ili haljinu neke Don Juanove djevojke ponese kući; Don Juanova je zakonita žena u svilenom muslinu, plišu i zlatarama, pa u taftu, svilenome satenu i čipki.
Sam Don Juan, glumi ga Igor Kovač - samozatajni je glumac, valjda, sit od toga da igra indisponirane i malaksale, jedva dočekao da igra pohotnike, nevaljalce i probisvijete - ima nekoliko presvlaka.
- Imat će tri kostima u crnim i tamnoplavim tonovima, a u jednom će se času na njemu istaknuti kostim od bordo brokata. Kostimi će biti efektni, ali i prilično jednostavni kako bi Igor mogao bez poteškoća izvesti sve elemente scenskih borbi i scenskog pokreta - objašnjava Doris Kristić i neke elemente nadolazeće premijere 8. listopada.
Zreliji su likovi, Don Juanov otac (Siniša Popović) i gospodin Dimache (Ivan Jončić), odjeveni u brokat sa svilom i vuneni saten. U žensku garderobu ulazi i glumica koja igra Mathurine, Luca Anić, njezin je kostim u sirovoj svili, premda u podjeli njezin lik pripada djevojci iz naroda. Dio se detalja o baš svim kostimima ne smije otkriti uoči premijere, u kojoj neće nedostajati erotskog, iz najluđih snova Ivana Gundulića.
Štef i Štefica
Druga je generalna proba, u garderobama vlada gužva, da ne kažemo štogod gore, dovikuju se članovi scenske tehnike, krojači, glumački tim, kostimografkinja, scenograf, inspicijent. U kazalištu to tako uvijek izgleda kada se sitno broji do premijere, ali ovaj put i nije najsretnija situacija jer se paralelno u šnajderaju radi "Nabucco". Dok krojači muku muče i s Nabukodonosorom, Doris Kristić provjerava na glumicama i glumcima štima li sve, čak i sama ne vjeruje da je u rekordnom roku sve stigla učiniti. Glumačke probe za ovog Molièrea trajale su otprilike mjesec dana, makedonski redatelj vrlo je spretan.
- U samo deset radnih dana krojači i krojačice sašili su 60 kostima - kaže o jednom od rekorda u brzini rada u svojoj karijeri. Kostimografkinja Doris Kristić obilježila je gotovo pola stoljeća domaće kostimografske scene, potpisavši u karijeri kostime za više od 450 predstava te 30-ak filmskih i TV ostvarenja, bivajući za rad nagrađivana više od 20 puta i u zemlji i u inozemstvu. U posljednje vrijeme kostimografkinja s rimskom diplomom kostimografije i modnog dizajna, specijalizirana za kazališnu i filmsku kostimografiju, neplanirano doživljava projekte koji su reminiscencija na njezine rane kostimografske dane. U HNK Zagreb je tako pretprošle sezone potpisala kostime za "Orfeja i Euridiku" koje je s 23 godine radila na Ljetnim igrama, radeći tada na operi kojom je dirigirao i koju je režirao Lovro pl. Matačić. Aktualno radi Molièreova "Don Juana", a upravo je Molière, njegov "Mizantrop", bila i prva njezina suradnja sa središnjom nacionalnom kućom, i to prije 40-ak godina, kada su u "Mizantropu" igrali Mira Furlan, Mustafa Nadarević i Vanja Drach, a režirao ga je Miro Međimorec.
- ‘Don Juan‘ je velika ansambl-predstava, pa je bilo potrebno kreirati čak 60 kostima! Kako je riječ o dramskoj predstavi, to je iznimno teško jer su svaki lik i kostim individualizirani i moraju biti pogođeni u karakteru. U drami se kostimograf ne može osloniti na više identičnih i depersonaliziranih kostima, što je često slučaj kod baletnoga i opernoga zbora. Što se tkanina tiče, iz Zagreba su i inozemstva - riječ je o ogromnoj količini raznih vrsta tkanina koje je nemoguće jednostavno zbrojiti. Nađe se tu svile, brokata, pliša, kože - tumači Doris Kristić.
U sitnom detalju je poveznica između Molièrea postavljenog u HNK prije 40-ak godina i današnjeg, gdje oba potpisuje ista kostimografkinja.
Rad na tri predstave
- Neke osobite posvete, dakle, neće biti jer se s vremenskim odmakom promijenio zeitgeist, promijenila sam se i ja, a kazališni se jezik toliko transformirao da ono kako danas radimo malo nalikuje na ono kako smo nekoć radili. Mislim da dobro funkcioniram u ovome vremenu, no ne mogu reći da se nekad sa sjetom ne sjetim velikih predstava kakve smo nekoć radili. I ovoga sam puta na nekim kostimima iskoristila zlatovez, tzv. zlatare, kao i u ‘Mizantropu‘ prije 40 godina, pa je to možda neki motiv koji se provlači u mojim čitanjima Molièrea… Ovo je moj drugi Molièreov ‘Don Juan‘: prvoga sam radila s redateljem Damirom Munitićem u osječkom HNK te su ondje bili sve stilski kostimi izrađeni od novinskoga papira - pristup je bio radikalno drugačiji od ovoga danas - sjeća se Molièrea drukčije autorske ideje.
Obuću u nacionalnoj kući mahom izrađuje kućni postolar, a za odjeću je zaduženi timovi muške i ženske krojačnice.
- Volim s njima surađivati. Kroz dugogodišnju suradnju razvili smo odnos pun uzajamnog povjerenja. U stanju su kvalitetno izvesti svaku moju zamisao. Prvi sam put upoznala šefove krojačnica HNK na Dubrovačkim ljetnim igrama kada sam imala 18 godina, prije mojeg odlaska na studij u Rim. Bili su to legendarni Štef i Štefica. U početku sam surađivala s njima, mnogo od njih naučila, a poslije njih su se nizale nove generacije vrsnih krojača i postolara s kojima sam surađivala - govori.
Istodobno priprema novu predstavu u ZeKaeM-u, u režiji Janusza Kice, naslova "Svjetlo pada", dakle paralelno radi na dvije predstave čije su premijere 7. i 8. listopada.
- Mala ispravka! Pripremam čak tri predstave u ludome tempu te me nakon HNK i ZeKaeM-a čeka premijera Ionescovih ‘Stolica‘ 27. 10. u Kazalištu Marina Držića, u režiji Darija Harjačeka; u istom sam kazalištu prije 45 godina radila ‘Stolice‘ s Božidarom Violićem! Kostimi za Kicinu predstavu suvremeni su i realistični te su svi šivani, što je danas, nažalost, postala rijetka praksa kada se postavljaju suvremene drame - primjećuje Doris Kristić.
Jedan od mogućih incidenata koji se mogu dogoditi u kazališnoj kostimografiji, jer za mnoge se predstave komadi odjeće nabavljaju gotovi, u trgovini, umjesto da se kroje, jest da se u istoj haljini nađe glumica na sceni i gospođa u publici.
Iznenađenje na plakatu
- Jasno treba razgraničiti kostimografiju i izbor kostimā. Ovo drugo se odnosi na kupnju gotove odjeće u dućanima i second-hand shopovima i više nalikuje poslu stilista nego kostimografa. Kostimograf kostime kreira. Kupovanje odjeće nije kostimografija. Postoji možda i veći problem, a to je nezakonita (zlo)upotreba kazališnih fundusa, pa tako svoje kostime, na koje polažem autorsko pravo i koji su moje intelektualno vlasništvo, viđam u tuđim predstavama. Čak sam doživjela da sam jedan dan, šetajući ulicom, ugledala plakat za jednu novu premijeru na kojemu je glavni lik u bliskome planu bio u mojemu kostimu starom oko 25 godina! - govori Doris Kristić koja je brojne dramske klasike radila po dva ili više puta.
- Dobar se komad uvijek može vidjeti na drugačiji način i nikada se nisam ponavljala. Tako da, koliko god to gordo zvučalo, moram reći da gotovo da više i nemam neostvarenih želja što se dramske literature tiče. U idućim bih se godinama više voljela posvetiti operi, koju sam tijekom karijere radila manje nego dramu - zaključuje.