Nije mi želja minorizirati glazbu S.A.R.S.-a, ali od nje mi se ipak značajno zanimljvijim čini njihov superuspješni (anti)diskografski biznis model. S.A.R.S.-ovci su bez instrumenata klasične diskografije, s minimumom promocije, besplatnim downloadom svojih albuma i, uglavnom YouTubeom (dva njihova najveća hita - Perspektiva i Lutka - imaju po 14 milijuna pregleda svaki!) postali regionalni fenomen koji puni dvorane širom bivše države.
Jesenas su tako u Zagrebu napunili veliki Dom sportova (a samo sedam mjeseci ranije i tri Tvornice zaredom!), dok je za većinu domaćih bandova mala dvorana i dalje premija. Od konkurencije se razlikuju i po produktivnosti - ovo im je već peti album u šest godina (a treći u posljednje dvije), a zanimljivo je da i dalje njeguju taj arhaični kult albuma, dok se većina modernih YouTube fenomena uglavnom fokusira na singlove.
Na “Proleću” su se odmakli od svoje uobičajene reggae/ska matrice s duhom hip hopa i jakom aromom world musica (ne tako dalekom od npr. Manu Chaoa i čak Gogol Bordella) i nešto blažom balkanskog folka, i to u smjeru klasičnog, da ne može biti klasičniji, mainstream popa. Zvuk im je i dalje prepoznatljiv, duhača i lelujavog basa ima na bacanje, ali je produkcija ispeglana. Uvodna “Ostrvo pusto” im je među boljim stvarima , a odskaču još i gorko-slatka “Proleće”, staro-s.a.r.s.-ovska “Praktična žena” i balkanoidna “Ljubomora”. Čini se da nakon ovog mogu biti samo još veći...