Obrijanih glava, u depresivnom, sivom, postsocijalističkom krajoliku skupina mladića prolazi kraj prepoznatljive brutalističke arhitekture i ulazi u školu. Odjeveni su u spitfajerice i crne majice na kojima su srebrni obrisi kalašnjikova. U sportskoj dvorani je grupa muškaraca, žene i djece. Niste sigurni hoće li ih nabrijani mladići početi maltretirati, podučavati nečemu ili izvesti neku predstavu. Ono što čujemo atmosferični je electro pop, sugestivnog ritma i proganjajući lijepe melodije. Pjeva se na ruskom, pjesma se zove "Strašno", a stihovi govore o tome kako nećeš uspjeti, kako se žene šminkaju, djeca se skrivaju i gradonačelnik dolazi….
Ovo je opis jednog od brojnih spotova ruske grupe Shortparis koja ovoga petka drugi put nastupa u zagrebačkoj Močvari. Prvotno je njihov nastup planiran u ožujku prošle godine, negdje u vrijeme kada je počinjao rat u Ukrajini. Do koncerta nije došlo jer je pjevač grupe Nikolai Komjagin nestao tijekom antiratnih demonstracija.
Grupa je prošlog proljeća objavila i antiratnu elegiju koju izvode zajedno sa zborom Ruskih ratnih veterana iz Drugog svjetskog rata. Pjesma je lijepa već kao što ruske pjesme znaju biti lijepe.
U najavi koncerta u Močvari navodi se kako se Shortparis trudi biti najzanimljiviji bend na svijetu. I doista, ne može im se poreći velika doza intrige, mistike, vrlo nadahnute elektronike koja u kombinaciji s nježnim, ruskim pojenjem Komjaginova stvara zavodljivu i tajanstvenu atmosferu.
Grupa je nastala prije više od deset godina kada su se pjevač grupe Nikolai Komjagin, basist i gitarist Alexander Ionin i bubnjar Pavel Lesnikov iz sibirskoga grada Novokuzneck došli u Sankt Peterburg. U grupi je danas još i Danila Holodkov.
Grupa je do danas objavila četiri albuma, a na globalnoj glazbenoj karti postali su prepoznatljivi krajem prošlog desetljeća nakon niza vrlo dojmljivih nastupa po uglavnom europskim festivalima. "Vojna, radnička, orijentalna i LGBTIQ ikonografija, avangardna poezija i kazalište, post-punk ritam i mantre u službi toga da publika osjeti... nešto", jedan je od pokušaja opisa njihove glazbe i scenskog nastupa. Očigledno, ovaj bend treba vidjeti uživo.
Uoči koncerta dobili smo priliku za intervju u kojem su sudjelovali svi članovi grupe. Razgovor je napravljen putem maila.
Kako biste opisali glazbu koju izvodite? I što znači ime vaše grupe – Shortparis?
Aleksandr Ionin: Ime nema nikakvo tajno značenje i ne nosi šifriranu poruku. Nakon što se bend preselio u St. Peterburg 2010. godine. htjeli smo objaviti nove pjesme pod novim imenom. Dio pjesama bio je na francuskom, pa se naslov odnosi na glavni grad Francuske. A svi graničari s kojima smo imali posla tijekom ove turneje obaviješteni su da sviramo eksperimentalnu glazbu.
Nikolai Komjagin: Naša glazba je pokušaj organiziranja buke, zvukova, riječi, slika i namjera u otvorene i ne nužno posve glazbene sustave, a često ih konstruiramo iz postojećih kulturnih obrazaca. U tom smislu naše pjesme su individualni iskaz masovne kulture. Naziv benda potječe iz doba kada sam imao neutaživu želju za francuskom kulturom, što je bilo prilično neprikladno za Rusa iz provincijskog grada u Sibiru. U izvjesnom smislu ta je nepodudarnost ostavila traga na našem imenu.
Smatrate li se dijelom šire glazbene scene Sankt Peterburga? Malo znamo o ruskoj popularnoj glazbi. Možete li nam reći nešto o tome?
Aleksandr Ionin: Sankt Peterburg je definitivno imao utjecaja na bend. Preselivši se tamo 2010., promijenili smo glazbeni stil, pa čak i ime, kao što sam ranije spomenuo. Tih prvih godina pokušavali smo formirati neku vrstu glazbenog pokreta iste ideologije pod nadimkom Sobor (Katedrala) koji se sastojao od nekoliko bendova istomišljenika (barem smo tada osjećali da su istomišljenici). No, na kraju smo odlučili ostati neovisni i ne pripadati nijednom pokretu. Zapravo ne znamo toliko ni o ruskoj popularnoj glazbi, iako bi ovaj ispitanik želio posebno spomenuti duo koji se zove Aigel (ruski elektronski hip-hop duo, op. a.). I Ilia Mazo (pjesnik, glazbenik i likovni umjetnik iz Moskve, op. a.), naravno. Toliko se pričalo o njemu u zadnje vrijeme da bih ga možda konačno jednog dana pogledao.
Nikolai Komjagin: Ako se scena shvati kao usko povezana zajednica izvođača i glazbenika, ona ne postoji. Jasan je generacijski jaz između nas i prethodnog vala ruske popularne glazbe koji je bio previše konzervativan, stidljiv i nedovoljno maštovit.
Opisuju vas kao bend mistika i intelektualaca, kao glazbenike koji nastavljaju dugu tradiciju ruske avangarde. Što je vama osobno bilo najvažnije iz ruske tradicije i na čemu ste gradili svoju poetiku?
Nikolai Komjagin: Iznenađujuće je koliko nas često etiketiraju kao mistike, s obzirom na moju potpunu odbojnost prema bilo kojem obliku ezoteričnog znanja. Istina, težimo simbolizmu i iracionalnosti, ali ja osobno uopće ne vjerujem u bilo kakvu mogućnost jedinstva s Božanskim apsolutom ili konačnom istinom koja čini kamen temeljac mistike.
Nadam se da, čak i kada koristimo takve metode koje pozivaju na intuiciju slušatelja, slušatelj još uvijek može osjetiti našu sumnju i skepticizam. Želio bih vjerovati da je naša umjetnost pokušaj da raskrstimo sa samom biti mistične ili kvazireligijske manipulacije ljudskim potrebama i težnjama.
Jesu li vas inspirirali neki svjetski umjetnici sa sličnim eksperimentalnim sklonostima? U našem regionalnom kontekstu mogli bi vas usporediti s izvođačima poput Laibacha i Montažstroja.
Danila Holodkov: Eksperimentalni umjetnici koje mogu navesti kao snažne utjecaje su Animal Collective, Psychic TV, Liars, Da Staat, Midnight Juggernauts, Beck i DEVO. Međutim, najveći utjecaj na ono što radim imao je Aphex Twin. Mislim da je on genijalni perkusionist
Nikolai Komjagin: Inspirirani smo svim stvarima koje su žive, stvarne i kontroverzne – kako u kontekstu globalne glazbe ili, na širem planu, kulture tako i, u još većoj mjeri, u kontekstu globalnog čovječanstva.
Jeste li zadovoljni recepcijom vašeg rada u medijima?
Danila Holodkov: Mislim da naš album "Such The Steel Was Tempered" nije potpuno shvaćen ni u zapadnim ni i ruskim medijima. Očigledni hitovi poput naslovne pjesme i "Strašno" (Dreadful) toliko su odjeknuli da je kritičarima valjda jednostavno promaknuo ostatak albuma. A to je, zapravo, bio album koji mnogi ljudi koje poznajem nazivaju proročanskim u smislu pitanja kojima se bavi, a u isto vrijeme nevjerojatno subverzivnim i revolucionarnim u smislu glazbe i zvuka.
Što možemo očekivati od zagrebačkog koncerta?
Danila Holodkov: Finale Svjetskog prvenstva u nogometu.
Znamo da ste nogometni navijači. Kakav je vaš komentar na nedavno održano na Svjetsko prvenstvo u Kataru? Jeste li gledali utakmice?
Danila Holodkov: Nisam obožavatelj, već entuzijast. Volim napetost igre, burne emocije, natjecateljski duh i sraz koncepata ‘besmrtnika‘. Inače, ovaj Kup nam je dao novog besmrtnika, Lionela Messija. Ono po čemu je cijeli turnir ostao u posebnom sjećanju bile su same utakmice, od kojih je svaka imala sve vrijedne aspekte velikog sportskog događaja koje sam već spomenuo. Bio sam jednako uzbuđen zbog svakog postignutog ili promašenog gola i osjećam veliku zahvalnost prema svakoj reprezentaciji koja je sudjelovala na Svjetskom prvenstvu 2022.
Pavel Lesnikov: Nisam se mogao natjerati gledati nogometne utakmice još od veljače: činilo mi se besmislenim usred svih užasa koji se sada događaju i teške krize identiteta koja je poharala Rusiju na nacionalnoj razini. Prisiljavao sam se gledati Svjetsko prvenstvo u Kataru. Bilo mi je teško dopustiti sebi to zadovoljstvo. Nogomet ipak spaja ljude, ma koliko pojedini nogometni dužnosnici i navijači pokušavali utvrditi suprotno. Mnogi ljudi dolaze vidjeti širi svijet kroz prizmu nogometa. Tako je bilo i sa Svjetskim prvenstvom u Rusiji 2018. godine. Političari su sve to pokvarili, ali veze među ljudima ostaju. Barem se nadam.
No, je li u redu gledati utakmicu na stadionu sagrađenom po cijenu ljudskih života i zdravlja?
Ima tu još sličnih pitanja. Može li se cijeniti umjetnost koju je stvorila ‘loša‘ osoba? Može li se živjeti u jednoj državi ako se čovjek apsolutno ne slaže s onim što njena vlada radi? Moj odgovor je da.
No, jako je teško ako si svjestan zla koje je učinjeno. S druge strane, vrlo je lako ako zatvorite oči pred užasima i živite u svom malom zaštićenom svijetu. Unatoč tome, istina će uvijek prije ili kasnije doći i do tog i takvog svijeta.
Kako je biti ruski bend s globalnim ambicijama?
Nikolai Komjagin: Ovo je dobro pitanje. Već neko vrijeme globalno doživljavamo kao ukorijenjeno u lokalnom. To bi mogao biti razlog zašto naša odluka da ostanemo u Rusiji i nije posve u suprotnosti s našim nekadašnjim tinejdžerskim težnjama da ‘osvojimo svijet‘.