Osječki "Ljubavni napitak" pravi je "L‘elisir d‘amore"! Melodičnim genijem stostruko obdaren Gaetano Donizzeti, majstor ranog belkanta, digao je publiku na noge zahvaljujući sjajnoj izvedbi ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta Osijek s kojom je prijeđena prva polovica Zagreb Opera festivala u subotu 1. srpnja.
Donizzetijev autorski slog nije ni malo lako izvesti tehnički besprijekorno, no ako s te komične opere odete doma veselo fućkajući znači da je svrha postignuta. Zabavna i ljupka opera, krcata brioznom glazbom i šašavim libretom u kojem se slatka vodica pretvara u napitak koji spaja zaljubljene, oduvijek je mamila publiku pa tako i zagrebačku brojnim produkcijama od kojih ponajviše pamtimo onu s pokojnim Krunom Cigojem kao nenadmašnim Nemorinom i tada mu sa super mladom 23-godišnjom partnericom a danas intendanticom Ivom Hraste Sočo u ulozi prevrtljive Adine.
U osječkoj izvedbi glavni je adut bila izvrsna Adina glasom i izgledom atraktivne Katarine Toplak Horvat koja je vokalno suvereno vodila u brojnim ansambl prizorima a u samostalnim nastupima izazivala pravo oduševljenje. Pratio ju je glumstveni Nemorino Ladislava Vrgoča s toplim višeslojnim humorom i uzornim muziciranjem kojem nije uzmanjkala finoća fraziranja u kultnoj ariji "Una furtiva lagrima" popraćena odličnim solo fagotom. Kumovao je i tvorac ljubavnoga eliksira, prevarant Dulcamara Blaža Galojlića, posve neobičan lik ležerne i zabavne interpretacije. Sudjelovali su još i ponešto intonacijski kolebljiv Robert Adamček kao nesuđeni ženik Belcore te korektna Ivana Medić kao Gianetta.
U režijama Ozrena Prohića koji vrlo vješto zna postaviti i razigrati zbor, ovdje praćen i nekim ne baš komičnim a nametljivim plesačima, uvijek se pojavljuju i neke seksi natuknice koje ova naivna seoska priča uopće ne treba. Zašto primjerice Adina skida gaćice a zbor hini orgije jasno je valjda samo njemu! No "iskupljenje" za nepotrebnu nepodopštinu stiglo je s crvenim Fićom, nezaboravnim osječkim ratnim simbolom koji je na rotirajućoj sceni dovezao eliksir ljubavi! Štedljiva, više sklepana nego promišljena scenografija djelo je Sheron Pimpi Steiner i Ivane Živković, rasvjeta je nešto htjela ali se ne zna što, a odlične kostime smislila je Mirjana Zagorec.
I na kraju ono što je za Donizzetijev brio najvažnije jest teško dostignuto zajedništvo u hitrim tempima koja ga karakteriziraju. Veteran osječke Opere dirigent Mladen Tutavac držao je sve konce u klupku. Sviralo se i zborski pjevalo čisto i poletno, ugodjajno primjereno okviru vedre partiture, jednom od najljepših primjeraka rane talijanske romantike koja nije samo belkanto kao lijepo pjevanje nego i žanr u kojem je kao i u Mozarta stil glazbenosti najvažniji.