Lordan je u Prag došao kao formiran umjetnik. Tek nedavno sam izgubila strah da ga nisam dostojna, ustvrdit će u dokumentarcu o Lordanu Zafranoviću njegova nekadašnja studentska kolegica Milica Pechánková. Zafranovića iz tih dana pamti i njegova druga kolegica - Jessica Horváthová, ali radikalno drukčije: - Nije on bio veća zvijezda od ostalih, on se sam takvim smatrao, ali to je neka druga priča.
Negdje između te dvije krajnosti, različitih pogleda na iste događaje, odvija se dokumentarac redatelja i pisca Pave Marinkovića “Okupacija: 27 slika” koji će premijerno biti prikazan na festivalu u Karlovym Varyma.
Estetizirana revolucija
Dokumentarci o suvremenicima nisu jednostavan teren. Višak razumijevanja, manjak razumijevanja, odsustvo razumijevanja lako rezultira hagiografijama, potjernicama ili jednim velikim - ništa. Sveto pravilo novinarstva - što veći broj relevantnih sugovornika, ne nužno istomišljenika, može pomoći.
Pravilo u koje se uzdao i Pavo Marinković, napravivši nijansiran, zabavan portret poznatog redatelja kao tragikomičnog junaka obradivši - kroz razgovore s brojnim hrvatskim i češkim filmašima i intelektualcima - Zafranovićevu putanju od wunderkinda, iznimno talentiranog, amaterskog filmaša, marginalca koji je u hodu slamao ženska srca, preko miljenika političkog establishmenta, nagrađivanog redatelja čiji filmovi igraju u Cannesu i Veneciji, pa sve do ponovnog života na margini kao redatelja s grobljem nerealiziranih filmova koji cijelu svoju dosadašnju karijeru shvaća kao pripremu za “film koji ga tek čeka i u kojem neće biti popusta i grešaka”.
- Dolazim iz generacije koja “Okupaciju u 26 slika” nije baš voljela. Za nas je to bila estetizirana priča o revoluciji. Glavni motiv za ovaj film bila mi je priča o darovitom umjetniku i kompromisima koje je često prisiljen učiniti, o savezima i štetama koje je pravedno ili nepravedno pretrpio. Isplate li se kompromisi ili ne? Mislim da je tema i danas aktualna. Uostalom, nije da se situacija tako drastično promijenila. Problemi umjetnika i načina njegova probijanja ostali su isti. Hrvatska je i dalje klijentelistička, korumpirana zemlja, a filmski svijet dobra ilustracija toga. Nekoć je, možda, politika odlučivala, danas klanovi koje je nemoguće zaobići - objašnjava Marinković, dodajući da je na samom početku Zafranoviću jasno dao do znanja kako ga ne zanima hvalospjev.
Izigravanje žrtve
- Uzdao se u naš odnos i povjerenje da ga neću vući po blatu nego mu dati šansu da ispriča svoju stranu priče. Pogledao je film i jako mu se svidio.
Portret Lordana Zafranovića doista, u brojnim segementima, nije laskav; iz iskaza njegovih kolega, ali i njega samog, ocrtava se slika političkog oportunista, nezahvalnog, sebičnog mistifikatora golemog ega koji ne prašta kritiku, majstora pogrešnih poteza sklonog izigravanju žrtve.
O njegovoj sklonosti mistifikaciji zorno svjedoči i scena o kojoj priča Rajko Grlić, njegov kolega s praške filmske škole, nakon što su Rusi ušli u Prag 1968. godine. “Ja sam se odmah vratio u Prag, pridružio se štrajkaškom odboru i prošao iluzije i deziluzije jedne mladosti, vjere i razočaranja u politiku. Nedavno sam gledao neku emisiju u kojoj Lordan priča o praškoj jeseni ‘68. Problem je što on tad nije bio u Pragu, bio je u Splitu gdje je snimao film”, kaže Grlić.
No, ocrtava se i druga Zafranovićeva strana. Ona temperamentnog Mediteranca, talentiranog, posvećenog umjetnika koji će, recimo, 90-ih, nakon, ovisno o očima promatrača, progona ili odlaska iz Hrvatske, upropastiti pruženu priliku gostoljubivih čeških kolega koji su mu dali da snima film, zbog neke svoje umjetničke vizije. Arhetipska slika umjetnika u dubokom neskladu sa svijetom koji ga okružuje.
Kad ga se promatra kao takvog, teško je ne osjetiti sućut kad na konferenciji za novinare u Zagrebu prije dvije godine, na kojoj će najaviti svoju veliku retrospektivu u Pragu, strpljivo čeka novinare, ali nitko ne dolazi. Pogotovo kad se taj prizor suprotstavi prizoru redatelja razgaljenog mnoštvom u Pragu.
Velik dio filma posvećen je izvanfilmskom skandalu koji je pratio “Okupaciju u 26 slika”, prijelomnom trenutku Zafranovićeve karijere i života. Tadašnji Polet odlučio se suprotstaviti unisonom oduševljenju političara i kritičara i objavio razornu kritiku filma koju je potpisao današnji filmski kritičar Jutarnjeg Nenad Polimac.
“Lordan je izabrao da ga brani politika”, ustvrdit će Grlić. “Jednom kad to dopustite, vi ćete biti obranjeni, ali postajete i žrtva.”
Rezultat stava
Rezultat skandala? Zafranović ili “dečko koji obećava”, kakvim ga je okrstila režimska kritičarka Mira Boglić, odlazi u Cannes, a dvije godine kasnije snima “Pad Italije”. Polimac, pak, dulje nije angažiran za pisanje tekstova.
Zafranović, koji će u sukob s Polimcem ući i devedesetih, pisanje Polimca i drugih njemu nesklonih kritičara pamti kao da se jučer dogodilo. Odgovornost za posljedice koje su zbog toga drugi imali, ne preuzima. “Njima je taj film bio neuhvatljiv, izašli su iz anonimnosti zahvaljujući meni... Sve su to jebivjetri, ružni ljudi. Od njih pet ne bi se napravio jedan pristao muškarac. A ružni ljudi su zločesti i ljubomorni, pet puta gori od lijepih, to je općepoznato.”
- Nisam siguran koliko bi si ljudi danas dopustilo takvu opasku o kritičarima, baš kao što nisam siguran da bi puno ljudi u Hrvatskoj danas ustvrdilo kako su događaji iz 1971. godine imali oznake terorističkog rušenja vlasti. Taj dio s kritičarima mi je posebno zanimljiv jer svodi priču na osobnu razinu. Što je i bit stvari u Hrvatskoj. Mi smo mala zemlja, skromnih polemičkih kapaciteta gdje svatko zna svakoga pa se priča, često i iz ljubomore, svede na osobnu razinu - kaže Marinković. Mišljenja o tome koliko je Zafranović profitirao od Partije su podijeljena. Za većinu je odgovor neupitan, profitirao je, i to puno. Mirko Kovač, scenarist njegovih najpoznatijih filmova, ne misli tako. “Danas se ne govori o problemima s kojim se suočavao. Pa, i ‘Pad Italije’ je zamalo zabranjen”, ustvrdit će u dokumentarcu.
Zafranović u jednom od rijetkih prizora u kojem se samokritika osjeti o toj temi kaže: “Na vlasti je bila meni bliska ideologija. Ali, bio sam manipuliran, baš kao i moji filmovi. Istina je da sam ja bio fikus u CK, baš kao i Krleža, Marinković, Kaštelan, Spaić. Svi smo mi bili ukrasi unutar CK. Trebali su im intelektualci. I, jebiga, ne možeš tu ništa”.
Pavo Marinković napominje da se mišljenja njegovih bliskih suradnika drastično razlikuju od “jezivog imidža koji Zafranović uživa u Hrvatskoj”. - Sve je naravno stvar interpretacija, ali zanimljivo je da je Zafranoviću za vrijeme komunizma bilo odbijeno čak 40 filmova. Previše je to odbijenih filmova za jednog tzv. partijskog umjetnika.
Tko je kriv?
Dokumentarac ne daje jednoznačnog krivca za Zafranovićevu silaznu putanju: bliskost Partiji, megalomanski pristup, inzistiranje na ubacivanju vlastitih demona u film bez obzira na logiku priče, oponašanje talijanskog modernističkog filma, neprosvijećenost sredine, karakterne mane... “Nisam ja naškodio Zafranoviću, naškodio mu je njegov minuli rad”, komentirat će Polimac u dokumentarcu snimljenom za nevelik novac u češko-hrvatskoj koprodukciji .
U kojoj je mjeri Marinković promijenio mišljenje o Zafranoviću tijekom suradnje? - Ne previše. Za mene je on jedan autentičan talent, vizualno jak, dramaturški slabiji, ali od kojega, posebno ja kao prvenstveno pisac, puno mogu naučiti. Tijekom sazrijevanja naučio sam cijeniti njegove jake strane. Što se tiče njegovih slabih strana, zbog njih mi i jest zanimljiv. Mislim da Lordanova sudbina slikovito odražava “život umjetnika” na ovim prostorima.