Tamaru vidimo kako skida sa sebe gaćice dok je u automobilu s ministrom, kako poteže kokain, a bogme i kako, na rubu bazena, depilira svoj pubis pred sinom. Nema toga što neće učiniti da bi ušla u Berlusconijev krevet i preko njega u Berlusconijev krug. Ne zato što bi mužu mešetaru htjela napakostiti ili što za njega ne mari, nego zato što imaju zajednički cilj socijalnih penjača: da se uspnu u društvenu kremu, do vrha na kojemu je On.
Ali On, Berlusconi, nije glavni, pa samim time ni naslovni junak filmskog diptiha koji je režirao oscarovac Paolo Sorrentino, nego su to svi oni koji oko njega oblijeću, koji mu se uvlače, koji “zmaju serviraju djevice”, večernju porciju mladog mesa, sva ta društvena “krpež” koja ga više koristi negoli mu koristi (citati su iz znamenitog pisma koji je Berlusconijeva srednja supruga Veronica Lario objavila u rimskoj Repubblici).
Zato se oba filma u diptihu zovu Oni. Naime, za razliku od Kajmana, filma koji je 2006 režirao Nanni Moretti (sa Sorrentinom u sporednoj karakternoj ulozi) i gdje je u prvome planu sam Berlusconi, tada na vrhuncu moći, s do kraja razvijenim refleksom grabljenja i proždiranja plijena, poput krokodilske vrste po kojoj je nazvan, Sorrentino se ne bavi toliko biljkom mesožderkom, koliko gnojivom koje joj se nabacuje oko stabljike (u svakom smislu te riječi).
Silueta u kontralihtu
Sorrentino to pripovijeda i naglašava ponajviše anticaravaggiovskim korištenjem svjetla: umjesto da se glavni lik kupa u mlazu fotona, zasjenjujući sve ostale, Sorrentinov Berlusconi se u oba filma javlja u kontralihtu, gotovo kao silueta, a rasvjeta ističe poklonike i njihovu duhovnu proskinezu, proračunatu i koristoljubivu, a ne adoratorsku i poniznu.
A kada se i sam Berlusconi nađe na svjetlu, umjesto Darta Wadera vidimo voštanu lutku: prenaglašenu semantičku masku na odličnome Toniju Servillu.
Ispod nje se, na neki način, u prvom dijelu diptiha izgubio realni Berlusconi, narcis kadar u jednoj jedincatoj sekundi iz manire uljudnoga milanskog gospodina prožetoga usrdnošću i jedva zamjetnom ironijom (“s Vašim dopuštenjem“ je njegova poštapalica koju su rabili, izrabili i zlorabili brojni imitatori) iskočiti u mahnitu histeriju povrijeđene veličine (“ma tko ste Vi uopće?“). Prvi put sam svjedočio tome zmijskom svlaku još 1994, kada se šarmer u tili čas preobrazio u osvetoljubivu kobru sikćući na austroameričkog novinara Wolfganga Achtnera. Tek potkraj drugog dijela diptiha, u dugoj sekvenciji svađe s Veronicom Lario, Berlusconi je napokon prikazan i kao Rumpelstilzhen, cvilidreta.
Uostalom, i nije vrijeme više za to, dok realni Berlusconi, žilavo se ne dajući ni godinama, ni presudama, trpi da ga gazi i ustranu gura Matteo Salvini, malčice muževnija varijanta Aleksandra Vučića (i po nazoru, i po karakteru). Berlusconi je na sporom zalazu, ali nikada neće zaći fenomen klijentele, poznate još od antičkog Rima.
Vraćajući se u doba Berlusconijeva zenita, Sorrentino se dohvatio te ljudske podvrste (sjetite se razdraganog osmjeha dvorjana u objektivu nakon banalne dosjetke vrhovnika, bio to Tito, Kim, Papa…) i persiflirao njezinu bestidnost u karakteru i bezobzirnost u arivizmu, i spram vlastitoga i spram tuđeg dostojanstva.
Za razliku od Morettija, koji je moralizirao u doba privrednog uzmaha, Sorrentino je - svjesno ili nesvjesno, svejedno - uzjahao na krestu vala indignacije nad “kastom” i nad “krpeži” oko nje, indignacije koja je upravo ovih dana na vlast u Italiji dovela suverenističke populiste, talijansku verziju Živog zida u savezništvu s talijanskom verzijom Neovisnih za Hrvatsku.
Sorrentino je, ponajprije, napravio film za publiku, koja ga je i nagradila: Oni 1 su na programu od 24 travnja i u prva dva tjedna prikazivanja su utržili 3,2 milijuna eura (četvrt milijuna samo prvog dana, što je najunosnija premijera bilo kojega dosadašnjega Sorrentinova filma); Oni 2 su premijerno prikazani u četvrtak u oko 500 dvorana, dok su Oni 1 još ostali na programu u oko 400 dvorana. Sâm Sorrentino je u talijanskim dvoranama ovaj vikend nazočniji od sve produkcije koja se istodobno vrti po Cannesu. Diptih se, dakle, iskazuje kao ekonomski uspjeh.
Veoma je vjerojatno da će i u inozemstvu dobitna privredna kombinacija biti “redatelj oscarovac + glavni lik pohotni moćnik”, premda Berlusconi, koliko se zna, nije silovatelj ili napasnik da bi bio na zubu pokreta #MeToo. S druge strane, da i jest, bi li ljudi hrlili u kino da se nad njim gnušaju ili da mu se dive? Ta nije li Amerika izabrala u Bijelu kuću tipa koji je kao dobar pristup ženi preporučio hvatanje za onu stvar?
Razočarani kritičar
Kritika je filmove dočekala dobrohotno, ponajprije Servilla koji je ostvario dosad najbolju interpretaciju Berlusconija kao histriona koji se instinktivno želi svidjeti i koji, kako je sam nedavno rekao, “učini slavnim koga god se dotakne“, kao neka vrsta estradnoga Mide kralja.
Mene je razočarao sam Sorrentino. Tek tu i tamo izbija bljesak njegova genija, koji je u prethodnim filmovima znao ponuditi vatromet iznenađenja, a ovdje se gotovo polomio da doslovce ispriča dvije linije priče: Berlusconijeve probleme s Veronicom Lario i političkim protivnicima, a kao drugu liniju uspjeh Tamarina muža mešetara Morre i mame san Pčele Matice (u prvome prepoznajemo stvaran lik Giampija Tarantinija, a drugo je razglašeni nadimak Sabine Began[ović]), koji Njemu serviraju iluziju evazije.
Doslovnost zna zatupiti i dokumentarni film, a u igranome, koji makar glumi fikciju, doslovnost zna biti zamorna i ubitačna (može zaklati ekranizaciju ne samo Rata i mira, nego i prve knjige o Harryju Potteru, kako smo imali prilike vidjeti). Naravno, Sorrentino nije zaboravio filmski jezik (i Bondarčuka su “izvukli“ filmični prizori, poput brezove šume pod snijegom i Tanje Samojlove na prozoru), ali diptih je narativno predug i nepotreban, osim za udvostručenje utrška.
Kao “točka na i“ stiže odjavna špica. Amerikanci su imali običaj tu film okruniti pjesmuljkom u kojemu bi, tobože, saželi humanoidnu filozofiju iskazanu filmom - a Sorrentino se, još banalnije, dosjetio da Oni 2 završi tako što Berlusconi napokon uspije aktivirati lažni vulkan u svom vrtu, bez publike, dok zatim, metafilozofski, vatrogasci spadaju s nogu krčeći ruševine potresom sorene L’Aquile, kao metafore Italije kojom su prohujali On i Oni.