Ministar Dario Nakić - u ništa! Tako bi se alkarskim rječnikom mogao opisati učinak najkraćeg staža jednog ministra zdravlja u novijoj hrvatskoj povijesti. Naprosto, dotaknuo je resor, ali sve što je pokušao učiniti bilo je pogubno za sustav. Iznervirao je građane, zakomplicirao im život, pokušao oteti dodatne kune za dopunsko osiguranje, povećati participacije, limitirati hitnu medicinsku pomoć, naplatiti bolji kuk ili koljeno odnosno kućni posjet obiteljskog liječnika i, u konačnici, povećao gubitke zdravstva te istodobno snizio dostupnost i kvalitetu zdravstvene skrbi.
Nedavno, na početku mandata sad već tehničke Vlade stigao je javnosti gotovo nepoznati zadarski nefrolog Dario Nakić s punom torbom obećanja i lijepih želja zamotanih u reformski celofan. No, u kratkom je vremenu razbucao reformu poput klinca koji nastojeći se što brže domoći rođendanskog poklona razbije i ono vrijedno unutra. Nažalost, nije krenuo s konstruktivnim rješenjima, nego je radije vadio ciglu po ciglu iz postojećeg sustava nastojeći sagraditi “novije i ljepše zdravstvo”, a to znači da je prema posljednjim podacima doveo sustav do gubitaka od oko 1,1 milijarde kuna. Uhvaćen s rukama u pekmezu u pet do dvanaest nastoji naći krivce bacajući laso po hrvatskim bolnicama ne bi li se uhvatio Pedro. No, kako vrijeme prolazi, to se više vide promašaji zbog kojih bi njegov nasljednik mogao čupati kosu.
Dugovi
Taj zadarski liječnik nakratko je proletio kroz medije kad ga je bivši ministar Rajko Ostojić smijenio s mjesta ravnatelja bolnice s obrazloženjem da je stvorio goleme dugove. On se branio tvrdeći da je žrtva nove vlasti, a ne svojih loših poteza. No, kako bilo, činjenica je da je njegova nasljednica u toj istoj bolnici “ispeglala” dugove, a Nakić se s odjela za nefrologiju i dijalizu zadarske bolnice, potpuno neočekivano, preselio na kandidatsku listu ministra zdravlja dva dana prije imenovanja. Vodile su se tada žestoke borbe između mostovaca i hadezeovaca za svaku fotelju. No, premda Ines Strenja-Linić zbog stranačkih kvota nije mogla konkurirati za toliko željenu funkciju, ipak je uspjela izlobirati da postane ministar iznad ministra upregnuvši HUBOL (Hrvatsku udrugu bolničkih liječnika) u svoju interesnu kočiju. Naime, uspješno je izgurala prof. dr. Antu Ćorušića kao kandidata za ministarsku fotelju zaprijetivši da će u suprotnom Most izaći iz igre. I neki drugi viđeniji liječnici iz HDZ-ove kvote nisu joj bili po volji “jer su imali titule” sve dok kao zec iz šešira nije iskočio Nakić.
U tom je trenutku grah pao gdje treba i zadovoljio poglavito najutjecajnije liječničke udruge, HUBOL i Hrvatsku liječničku komoru, a prošao je i “prijemni” kod mandatara Oreškovića koji je od budućeg ministra eksplicitno tražio nemoguću uštedu od milijardu kuna, što mu niti jedan kandidat osim Nakića nije mogao obećati s obzirom na to da država zdravstvu svake godine ostaje dužna više od dvije milijarde kuna. No, obećanje je obećanje, pa je valjda zato novi ministar krenuo ognjem i mačem na pacijente uvjeren da iz njih može izvući dodatne kune i na njima uštedjeti smanjujući im prava, što je zgrozilo javnost, ali i neke Nakićeve stranačke kolege koji su se nakon svakog njegova poteza hvatali za glavu uz komentar - uništava ugled stranke! Njihov je grijeh što to nisu rekli javno! On je pak tvrdio da su povećanje cijene polica dopunskog osiguranja i participacija te naplaćivanje posjeta hitnoj 150 kuna nužne reformske mjere, što nije mogao braniti niti njegov stranački kolega Darko Milinović ocjenjujući ih javno, tijekom saborske rasprave o zakonskim promjenama koje su sve to trebale omogućiti, kao vatrogasne, a ne reformske.
Bez reakcije
Vjerojatno zbog poprilično napetih odnosa u Vladi neki su ministrovi potezi suprotno interesima građana, ali i zdravstvenog programa HDZ-a prošli ispod radara. Primjerice, nitko nije reagirao na očito pogodovanje privatnim osiguravateljima vezano uz police dopunskog osiguranja za čije poskupljenje nije bilo potrebe, i to u trenutku kad je broj osiguranika rastao. Nakićev potez pokolebao je mnoge pa su otkazi polica HZZO-a postali češći, a privatnicima se broj osiguranika povećavao. Kolika je šteta učinjena, vjerojatno će utvrditi tek nova zdravstvena administracija.
No, uvjerenje HUBOL-a da će Nakić biti njihov igrač “koji će vratiti dostojanstvo liječnicima” nije bilo daleko od istine. Već i samo ekipiranje ministarstva pod palicom novog ministra pokazalo je da bi, blago rečeno, moglo biti problema zbog “interesnog organiziranja”. Naime, osim ministra, HUBOL-ovo članstvo iznjedrilo je i zamjenika i pomoćnicu koji su istina zamrznuli svoje “knjižice”, ali to nije zaustavilo činjenje u korist prve ljubavi. Jedan od brzinskih ministrovih poteza tako je bila promjena pravilnika o radu bolničkih liječnika “u fušu” kod privatnika. Širom im je otvorio vrata pa sad svi koji to žele mogu nakon bolničkog posla nastaviti raditi kod privatnika koji, usput rečeno, može biti i njegov bolnički šef, što također nije rijetkost. Za to je Nakić dobio pljesak na otvorenoj sceni dakako od svojih hubolovaca, ali su udruge pacijenta redom upozorile na evidentni sukob interesa i štetu za javno zdravstvo.
Oslobađanje od rada
S druge strane hubolovcima se svidjela i ideja da reorganizira prijem na hitnim objedinjenim bolničkim prijemima jer tvrde da “svaki drugi pacijent dolazi jer ga boli grlo”. Spasonosno oslobađanje liječnika od rada Nakić je našao u 150 kuna kazne “za nehitne pacijente” premda u stvarnosti ništa nije bilo pripremljeno da primjerice “nehitni” nevoljnik dobije potrebnu skrb na nekom drugom mjestu. Primjenu je spriječio tek pad Sabora pa građani mogu neko vrijeme odahnuti. Ipak, Ines Strenja-Linić pohvalila je već i samu ideju zbog koje su građani ne znajući je li kažnjavanje stupilo na snagu ili ne prestali pohoditi hitnu službu. Nije se, dakako, upitala je li to nekog, moguće, koštalo života. Glavno je da su se riješili tih dosadnih pacijenata koji ne znaju što bi sami sa sobom u dva ili tri u noći, pa pohode bolnice i uznemiravaju doktore premda su i sami mogli znati da “nisu hitni”.
Ministar je odlučio osloboditi liječnike i od odgovornosti pa bi, po njemu, trijažne medicinske sestre otpremale pacijente iz bolničkih hodnika nekom drugom doktoru premda nije sigurno kojem. To je, naime, trebala riješiti njegova pomoćnica za primarnu zdravstvenu zaštitu premda gotovo cijeli liječnički staž radi u bolnici i, po vlastitom priznanju, “ne zna ništa o primarnoj, ali to bi mogla biti prednost jer nije involvirana u tu priču i netrpeljivosti u tom segmentu hrvatske medicine”. Jedino je pitanje bi li bilo pametno da, primjerice, gastroenterolog dođe operirati srce jer “nije involviran u priču pa bi to što ne poznaje pacijenta i način operiranja mogla biti prednost”. Ishod je više nego izvjestan - pacijent bi bez dvojbe platio glavom. No, zdravstvo je, čini se, kao nogomet: svi mogu biti izbornici premda ne znaju ni što je kopačka.
Veliki je problem što ministru, očito, u odabiru suradnika uglavnom nije na prvom mjestu bila “involviranost” u priču, nego neke druge prednosti poput pripadnosti staleškoj udruzi ili “poznanstva”. Primjerice, i Osijek je morao dobiti svoj dio kadrovskog kolača jer je tehnički ministar ipak osječki đak. O bolnicama se tako trebala brinuti osječka pomoćnica iz čijih usta javnost u šest mjeseci nije čula ni slova premda je napeto poput puške čekala prijedlog promjena bolničkog sustava. Naprosto, ne diže slušalicu ne samo novinarima nego i kolegama, niti želi govoriti o tome kakav bi to novi bolnički sustav mogao uopće izaći ispod nove kabanice. Navodno je “zaljubljena” u tzv. danski model, pa bi ga rado primijenila i u hrvatski bolnicama, što je dakako tek sanjarenje bez adekvatnog BDP-a i zdravstvenog proračuna. Neki dobro upućeni u zbivanja u ministarstvu kažu kako je za najbliže ministrove suradnike ipak važnije da ih se “cijelo ministarstvo boji”, a ne ono što doista rade ako rade.
Udar na bolesne
Lista ministrovih grijeha učinjenih proteklih mjeseci poduža je i znatno šira od uobičajenih sedam smrtnih. Nakićeva upornost da po svaku cijenu najprije “disciplinira pacijente”, jer od njih dolazi sve zlo i gubici u hrvatskom zdravstvu, zapravo je zapanjujuća. Ni jedan ministar u proteklih 25 godina, bez obzira na stranačke boje, nije bio toliko nesklon onima zbog kojih zdravstvo zapravo postoji. O tome svjedoče potezi kojima se redom obrušavao na bolesne uvjeren da baš iz njih može izvući zadnje kune i prikazati se kao uspješan i štedljiv državni činovnik. Zato je bez imalo zadrške, mrtav-hladan kao iz vedra neba predložio povećanje polica dopunskog osiguranja. Cijela reforma hitne u bolnicama sastojala se u tome da građani ne traže pomoć “za svaku sitnicu”. I smanjenje važenja tzv. C1 uputnice kojom su teško bolesni bili amnestirani od svakodnevnog pohođenja svojih obiteljskih liječnika samo zato da im ispišu uputnicu također je zapravo više destimulacija njihova liječenja odnosno išlo se na iscrpljivanje onih manje upornih. Na užas vlastite stranke potpuno je liberalizirao kupovanje tzv. tablete za dan poslije za razliku od njegova prethodnika Siniše Varge, koji je ipak više brinuo o zdravlju maloljetnica, a manje o željama farmaceuta. Ni pipnuo nije masterplan za bolnice, ništa se nije dogodilo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a da se o prevenciji i ne govori... Gotove programe rekonstrukcije nekih bolnica poput one u Sisku i Bjelovaru koje su se trebale financirati sredstvima EU bacio je na čekanje i cijelu priču vratio na početak. Dopustio je da se prikupljaju milodari za saniranje štete u osječkoj bolnici nakon nevremena...
No, kad je riječ o liječnicima, tu je Nakić bio više nego benevolentan. Zabranio im je da rade više od zakonom dopuštenog u svojim bolnicama, ali im je širom otvorio vrata privatne prakse. Omogućio im je da dug za specijalizaciju ne moraju vratit čak i kad odu iz bolnice koja ih je na nju poslala i platila sve te godine dok su učili. Baš bi bilo sjajno vidjeti koja bi to europska bolnica pristala biti takav samaritanac na vlastiti račun. Nažalost, Nakić očito nije svjestan pogubnosti tog poteza za lokalne bolnice. No, zato ima punu potporu HUBOL-a i Liječničke komore, a njezin predsjednik ne štedi komplimente po kojem je Nakić “najagilniji ministar u Vladi koji je dobro detektirao probleme i imao hrabrosti predložiti mjere kojima bi vjerojatno unaprijedio sustav”.
Bez kontrole
Brojke su ipak neumoljive. Ministar je samo stvorio nove dugove u sustavu, što govori da ne samo da nije krenuo s učinkovitim reformama nego je ispustio iz ruke uzda kontrole, što je za zdravstvo smrtni grijeh s golemim posljedicama. Nažalost, eksperiment nije bila samo Vlada nego i neki ministri koji su poput Nakića pokazali da su navukli nekoliko brojeva veće hlače u kojima se teško hoda po putovima hrvatskog zdravstva bremenitog problemima koji ne dopuštaju učenje u hodu, nego traže brze, jasne i cjelovite odluke koje neće biti usmjerene na napade na pacijente, nego povećati učinkovitost i kvalitetu sustava s raspoloživim kunama na dobrobit onih koji se liječe i onih koji liječe.
Kad se za Nakićem zatvore vrata Ministarstva zdravlja, može biti siguran da za njim neće žaliti hrvatski građani, a niti veći dio kolega kako onih bolničkih tako i stranačkih. Jedino bi mu utočište, čini se, mogao ostati HUBOL jer je to ipak njegova stvarna baza.