Posjetitelji koncerta slovenske skupine Blow Up, održanog 3. srpnja na terasi Kanela bara u Portorožu, nisu mogli povjerovati vlastitim očima kad se članovima grupe na pozornici pridružio 46-godišnji glumac i redatelj Branko Đurić Đuro te s njima otprašio nekoliko pjesama Bombaj štampe, sarajevskog rock-benda čiji je frontmen bio osamdesetih. – Svaki koncert bolji je od deset proba, a kako već godinama nisam kao glazbenik i pjevač nastupio pred publikom, ovo nam je bila najbolja provjera uoči nastupa u Opatiji, gdje ćemo 10. srpnja na Ljetnoj pozornici nastupiti kao predgrupa legendarnom Chucku Berryju, mom glazbenom idolu. Iznenadilo me što su dvojica sredovječnih muškaraca u publici i nakon toliko vremena dvije-tri pjesme znali napamet – kaže Branko Đurić, koji se 1992. iz Sarajeva preselio u Ljubljanu, gdje danas živi sa suprugom, glumicom Tanjom Ribič, i kćerima Zalom (11) i Elom (3).
Iako je popularniji glumac i redatelj nego što je bio glazbenik, Đuri su njegovi rokerski korijeni vrlo važni i presudno su, kaže, utjecali na njegovu karijeru. Šira javnost pamti ga kao zvijezdu humoristične TV emisije “Top lista nadrealista”, autora TV serijala “Naša mala klinika” i filma “Kajmak i marmelada” te po ulogama u filmovima “Ničija zemlja” i “Kako je propao rock’n’roll”. Branko Đurić nedavno je u Španjolskoj završio snimanje filma “Triage” redatelja Danisa Tanovića, koji je glavnu ulogu dodijelio holivudskoj zvijezdi Colinu Farrellu, a Đurina supruga Tanja Ribič na filmskom festivalu u Taormini na Siciliji dobila je 21. lipnja glumačku nagradu za ulogu u filmu “Traktor, ljubav i rock’n’roll”, čiji je Branko Đurić redatelj, scenarist i glumac.
Kako ste dobili ponudu da svirate kao predgrupa na opatijskom koncertu Chucka Berryja? – Veliki sam fan Chucka Berryja, čovjeka koji je izmislio rock’n’roll. Prije tri godine, nakon njegova zagrebačkog koncerta, pokušao sam ga nagovoriti da prihvati ulogu u mom filmu “Traktor, ljubav i rock’n’roll”, koju sam za njega napisao. Trebao je igrati mađarskog Ciganina koji u slovenskom Prekmurju svira u lokalnom folk-bendu, a na kraju se zarazi ljubavlju prema rock’n’rollu. Ukratko, u Zagrebu sam tada upoznao i organizatora koncerta Hrvoja Huma, koji mi je proljetos javio da Chuck Berry ponovno dolazi u Hrvatsku. Kako on obično na turneji nastupa s lokalnim muzičarima, zamolio sam ga da mene pokuša ubaciti u bend. No, ovaj put Chuck Berry dolazi sa svojim pratećim glazbenicima pa mi je Hrvoje ponudio da im budemo predgrupa.
Zašto Chuck Berry nije prihvatio ulogu u vašem filmu? – Bio je zainteresiran, ali mi je njegov agent dva tjedna uoči snimanja javio da on ipak ne može prihvatiti tu ulogu, koja bi bila i njegov glumački debut. Na kraju je ulogu dobio Krunoslav Kićo Slabinac, što je, vjerujem, ispalo i bolje rješenje. Jer, Kićo je naš Chuck Berry, svestrani glazbenik koji je snažno povezan i s folkom i s rock’n’rollom. Osim toga, Kićo Slabinac je jedan od najboljih performera na našim prostorima, koji s podjednakim žarom izvodi i bećarce i rock-standarde. Gledao sam ga jednom u Portorožu i nisam mogao povjerovati kolika količina energije pršti sa scene za njegova nastupa.
O čemu se radi u filmu “Traktor, ljubav i rock’n’roll”? – Radnja se događa u kasnim šezdesetima, kad u zabačeno selo, Bogu iza nogu, u teškoj slovenskoj provinciji, dođu prva rock-ploča i prvi traktor. Riječ je, naravno, o albumu Chucka Berryja. Izgleda da je priča razumljiva i ljudima izvan naših krajeva jer smo nakon projekcije na marketu u Cannesu dobili pljesak, što se rijetko događa, a već smo dogovorili i distribuciju u Velikoj Britaniji. U našim kinima film će se početi prikazivati na jesen.
Najavljivalo se da ćete za nastup u Opatiji okupiti svoj stari bend, sarajevsku Bombaj štampu, a nastupit ćete, ipak, sa slovenskom skupinom Blow Up. Zašto? – Dečki iz benda bili su oduševljeni idejom, ali je ispalo prekomplicirano da se svi skupimo s obzirom na to da su dvojica u Americi, jedan u Sarajevu, jedan u Njemačkoj, a ja živim u Sloveniji. Stoga sam presretan što su dečki iz slovenskog benda Blow Up pristali odsvirati pet pjesama Bombaj štampe sa mnom. Na istoj smo valnoj dužini, volimo istu vrste glazbe i brzo smo se uvježbali.
Možete li ukratko opisati svoju rock-karijeru? – Svirao sam u nekoliko manjih bendova, a iz jednog od njih, Bolera, prešao sam u sarajevski punk-bend SCH, odakle sam početkom osamdesetih stigao u Bombaj štampu. Sve pjesme Bombaj štampe napisali smo Nedo (Nedim Babović, op. a.) i ja: nas dvojica smo praktično držali bend na okupu. Zbog rock’n’rolla sam postao i glumac. Prvo sam studirao novinarstvo, dogurao sam do treće godine, ali sam se kasnije prebacio na glumu na Akademiji scenskih umjetnosti, jer mi se činilo da je gluma nekako najbliža rock’n’rollu.
Pamtite li prvi i posljednji nastup Bombaj štampe? – Prvi put smo početkom osamdesetih nastupili u sarajevskom klubu Cedus, koji je vodio Mirsad Purivatra, današnji direktor Sarajevo Film Festivala. A posljednji nastup bio nam je u Pakracu 1991., tjedan dana prije nego što je u Hrvatskoj počeo rat.
Kako vas je publika prihvaćala? – I prije nego što smo objavili prvu ploču imali smo dva hita “Jogging across Alipašino polje” i “Željo”, koje smo snimili za Radio Sarajevo, a publika je kasnije najbolje prihvaćala pjesmu “Mali motorin”, naš prepjev hita Marka Novosela. Objavili smo dva albuma, koja smo prodali u ukupno pedest tisuća primjeraka. Danas taj podatak zvuči moćno, ali, ne zaboravimo, u to doba su se ploče prodavale u milijunskim nakladama. Spomenut ću samo sarajevske bendove Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha, koji su bili mnogo jači od nas.
Je li vaša supruga, slovenska glumica Tanja Ribič, znala da ste bili popularni glazbenik kad ste se upoznali? – Prije nego što me upoznala, Tanja je imala veliku rupu u općem obrazovanju: nikad nije čula za Bombaj štampu niti je pogledala ijednu epizodu “Top liste nadrealista”. Kad me prvi put ugledala u Ljubljani, na probi za kazališnu predstavu u kojoj smo oboje glumili, bila je strašno iznenađena jer je uz moje ime povezivala lik Neleta Karajlića, frontmena Zabranjenog pušenja. Vjerojatno je bolje da u njezin život nisam ušao kao zvijezda.
Privatno ste prilično povučeni i stidljivi: imate li tremu uoči nastupa? – Od početka strogo dijelim privatni život i javni nastup. Kad izađem na pozornicu potpuno se promijenim, otprašim svoje, vratim se kući i postanem onaj stari Đuro. Obično nemam tremu, jedino ponekad uoči kazališne premijere.
Pripremate li novi projekt? – Potkraj ljeta počinjem snimati novi TV serijal “Brat bratu”. Od britanske produkcijske kuće kupio sam prava za “Mućke” i taj scenarij sam prilagodio za naše tržište.
Kojim jezikom pričate doma? – Čudnom mješavinom slovenskog i bosanskog. Ja obično iz oba jezika biram najkraće riječi, jer ne volim mnogo pričati.
Kakav je vaš odnos sa sinom Filipom iz prvog braka? – Filip je bio sedam dana s nama u Portorožu, pa je odjurio u Sarajevo, gdje mu je djevojka. Na veliku žalost njegovih sestara, ljubavni život i košarka su mu trenutačno mnogo interesantniji od nas.
Koliko vam je novac bitan? – Odrastao sam u vrlo siromašnoj obitelji, a prvu veću lovu zaradio sam nastupajući s nadrealistima. U ratu sam ponovno sve izgubio, sad je opet dobro. Kod mene je stalno tako: im’o, pa nem’o, im’o, pa nem’o… Sad imam, neka tako i ostane.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 705 ili se pretplatite na PDF izdanje.