Silvio Vujičić vam je najvjerojatnije poznat prvenstveno kao svestrani umjetnik, različiti su mediji kojima se koristi kako bi izrazio svoj unutarnji svijet. Počevši od modnog dizajna pa do umjetničkih instalacija koji uvijek plijene pažnju. Osim ovoga, možda je manje poznato, ali nikako manje vrijedno spomena to da se Silvio u svom radu u nekoliko navrata okušao i kao scenograf, pa iako tu možda nije pronašao zadovoljstvo kao u drugim medijima, nas je ipak zanimalo kako je taj susret izgledao.
- Kazalište je rano pokazalo interes za mojim stvaralaštvom, i to u formi kostimografije, tako da sam već kao student na ALU Zagreb potpisao nekolicinu njih, no kao scenograf sam radio malo. Potpisao sam nekoliko scenografija od kojih bih izdvojio balet "Tamni pejzaži" u HNK Zagreb i dramu "Dr. Šuster" u Teatro Stabile del Friuli Venezia Giulia u Trstu. Ono što mi je uvijek kao umjetniku (koji djeluje u mediju instalacije, skulpture, grafike i performansa) bilo teško u susretu s kazališnom scenom kao prostorom jest da je ona većinski sagledana s jedne sjedeće pozicije posjetitelja i zapravo mi je ta njezina "plošnost" uvijek smetala. Tu je također mnogo okolnog sadržaja koji sama arhitektura unosi u komad, tipa stilski portali, zastori, rasvjeta - objašnjava nam Silvio.
Saznajemo kako mu je polazna točka u stvaranju scenografije tekst koji se izvodi u simbiozi s karakterom redatelja. Polazim od same materije koju razlažem na kemijske, simboličke, društvene i političke elemente. Naravno, koliko kazalište to dopusti.
S obzirom na to da kazališna scena podliježe funkcionalnim prilagodbama i materijalnim ograničenjima, to je svakako bilo nešto što je sputavalo Vujičića i onemogućavalo priliku da se izrazi na sebi svojstven način. - Kao umjetnik radim u medijima koje obilježavaju procesi transformacije materije kroz nastajanje ili nestajanje i to jesu neke metode koje rado koristim i u scenskom pristupu, no bitno je kazati da kao umjetnik odluke donosim samostalno, a u kazalištu to nije slučaj. Materija koju koristim u umjetničkom stvaralaštvu je rijetka, opasna ili efemerna, poput ekstrakta iz ilegalnih biljaka, čistog kofeina ili mirisa. Dosta materije izrađujem po vlastitim receptima kemijskim laboratorijskim metodama kristalizacije, destilacije, ekstrakcije i sublimacije. Kazalište nije prostor koji podržava takve materijale i već u startu nailazim na otpor kazališne institucije prema mom izboru materije tako da uvijek pronalazim alternative i uvodim kompromise koje nikad ne bih uvodio u svoju umjetničku produkciju - zaključuje Vujičić.
