Dogodilo se nemoguće. Nakon godinu i pol uspjele smo se dogovoriti za zajednički vikend. Okej, ne baš zajednički. Pa dobro, niti baš vikend. Poanta je da ćemo nas pet nerazdvojnih frendica provesti sljedećih tridesetak sati zajedno. Ono što smo uspjele jest da sve dolaze kod mene u petak iza posla. Maja (čiji ćemo ročkas pokušati proslaviti ako njezina desetomjesečna Eva bude dobro surađivala s tatom), naravno, dolazi posljednja. Već se unaprijed ispričala da će kasniti, jer jel' - beba, promet, posao i žongliranje privatnog i poslovnog. Ela i Zrinka su se zbog posla preselile u Rijeku pa zajedno kreću i u Zagrebu su oko 18.30, a Marina bi trebala stići za točno deset minuta. Odlučujem to vrijeme utrošiti za još jedan pokušaj narudžbe JRE malvazije, što je limitirana serija vina koje je proizvod suradnje ponajboljih hrvatskih chefova koji su članovi prestižnog udruženja Jeunes Restaurateurs d'Europe i vinarije Kozlović. Maja je inače totalni fanatik za finim vinima, a ova etiketa koja je proizvedena u samo 2160 boca koje su ručno potpisane i numerirane čini se kao savršen poklon. Ipak, ne polazi mi za rukom. Iskreno, teško se prilagođavam novim promjenama, već godinama odolijevam nabavljanju bilo kakvih kartica jer smatram kako ovako imam bolju kontrolu nad svojim budžetom. U tom trenu začujem kucanje na vratima.
- Kladim se da kupuješ poklon i živciraš se jer nemaš karticu! - glasno će Marina s vrata, poznavajući me bolje od same sebe.
- Paaaa... ono - da - kratko odgovorim i padnemo jedna drugoj u zagrljaj.
- Imaš sreće da sam prošli vikend bila u vinariji i kupila bocu koju si tražila za Maju, a tebi ćemo dok cure ne dođu potražiti karticu koja ti odgovara.
- Ali ne treba mi - odlučno ću.
- Okej, onda ti reci Maji da joj nisi uspjela kupiti bocu koju si želi otkad je ostala trudna s Evom. A da ti ne govorim koliko je to brži i sigurniji način plaćanja, pogotovo sad u vrijeme kada stvarno moramo paziti na svaku sitnicu. - nije se zaustavljala Marina.
- Dobro, dobro... - popustila sam znajući da je u pravu i da će mi život biti jednostavniji. Sjetim se svih onih kišnih večeri kad sam htjela naručiti dostavom onaj preukusni RougeMarinov burger u brioche pecivu s domaćim krumpirićima, a jedina opcija bila je sjesti u auto i sama ga donijeti umjesto da sam popustila tehnologiji i uživala u svojoj sreći u dva klika. Cure su, naravno, debelo kasnile i sve tri ušle su u stan iza 22 sata. Premorene od radnog tjedna i uzbuđenja što se vidimo, zaspale istog trena, naravno bez "odrađenog" ludog izlaska. Subotnje jutro probudilo nas je sramežljivim zrakama sunca i iako se vrijeme buđenja pomaklo na 7 ujutro od klasičnih 10 iz doba fakulteta, jedna stvar se ipak nije promijenila - naš jutarnji ritual odlaska na kavu u Vivas.
Trljajući još snene oči i navikavajući se na svjetlo mobitela po kojem je svaka od nas već tipkala, pogledale smo se i istovremeno samo rekle - kava? Uskočile smo u ljetne haljine i otišle do Vivasa.
- Četiri espressa, jedna produžena i dva cijeđena soka od naranče i pet kroasana - u dahu je Zrinka izrekla našu narudžbu, a žamor, smijeh i pretresanje svakodnevnih anegdota je počeo. Gledala sam te četiri karakterno potpuno različite žene, a opet toliko slične da ih ni vrijeme ne može razdvojiti i iako smo se vidjele zadnji put prije godinu i pol, imala sam osjećaj kao da nije prošao niti dan. Nakon ispijenih kavica, pročitanih novina i smijeha, odlučujemo se za kratku šetnju pa odlazak na ručak u naš najdraži restoran - Bistro Apetit by Marin Rendić. To je postalo neko naše mjesto gdje odlazimo slaviti, objaviti si neke važne prekretnice u našim životima ili se jednostavno počastiti.
- Čekaj, moramo platiti kave - prekidam razgovor o odlasku u Apetit, tražeći svoju gromadu od novčanika u naravno nesređenoj i prevelikoj ženskoj torbi.
- Kad ćeš napraviti kartice, Iva? Ovo zbilja više nema smisla – podbadala me Ela dok je Zrinka već u međuvremenu platila kavice u dva klika „Grgom” (mobilnom aplikacijom). Smijeha naravno nije izostajalo, a podbadanje se nastavilo do ulaznih vrata omiljenog nam restorana. Sjele smo za stol na prelijepoj terasi na kojem je vjetrić lagano pirkao, a kad su nam stigle i čaše dobro ohlađenog pjenušca, svijet se činio kao ljepše mjesto. Bacivši oko na meni, postalo je jasno kako će svaka jesti drugačije i da ćemo se teško usuglasiti oko jela.
- Dakle, nema šanse da propustim marinirani kvarnerski škamp! - uglas su ciknule Marina, Zrinka i Maja. Okej, ja ću onda hobotnicu, meni može tuna ceviche! - zaklopile smo menije, a ja sam još maštala kako ću vjerojatno uzeti filet tune s curry lećom i crnim češnjakom, dok će cure vjerojatno uzeti na juneće obraze na kremi od graha.
Inače, Marin Rendić je sjajan hrvatski chef čiji restoran već godinama ima Michelinovu preporuku, a posebno iskustvo je uživati u degustacijskom meniju koji broji pet ili sedam sljedova. Omiljeno iznenađenje ručka jest to što smo uz odabrana jela pile JRE Malvaziju, a Maja nije mogla doći k sebi kad smo joj poklonile tu istu bocu vina. Shvatile smo da nam vrijeme curi kroz prste, a obećale smo i kratko posjetiti izložbu u centru grada. Pogledom na sat, spremile smo se brzinom svjetlosti, a Zrinka je ostala prisloniti svoju Mastercard® karticu i rezervirati stol za idući petak, kad planira ovdje dovesti svoje poslovne partnere iz Slovenije koji su apsolutno zaljubljeni u ovaj restoran. Večer je, naravno, došla prebrzo uz nabacivanje ideja što bismo mogle posjetiti u rujnu, kad budemo imale više vremena. Odluka je pala na Istru. Zigante, prvi hrvatski restoran specijaliziran za jela od istarskog tartufa, tijekom cijele godine nudi pažljivo osmišljen meni na bazi svježih tartufa, a osim toga mogu se pohvaliti i iznimno bogatom enotekom koja broji mnoga domaća i strana vina. Kad smo već u Istri, svratit ćemo i u popularnu Stanciju Špin u Taru, gdje planiramo guštati u specijalitetima kao što su janjac u teći, juneći obrazi u teranu, domaći pljukanci, njoki, fuži, istarski pršut i plate s 10 vrsta sireva.
Cure znaju koliko obožavam RougeMarinov burger pa su me vodile u njihov lokal u Folnegovićevu naselju gdje smo običavale ići nakon faksa kad su tek otvorili. Tamo smo saznale da svakog četvrtka korisnici Mastercard® i Maestro® kartica imaju 10% popusta na cijeli račun pa već sada znam gdje sam sljedeći četvrtak. Osim burgera, naš novi favorit postala je sicilijanska pizza za dvije osobe koja je raskošno bogata mozzarellom, cherry rajčicama, grana padanom, rikulom i maslinama.
Obećale smo si kako nećemo čekati ponovno dulje od godinu dana na ovakvo druženje i zakazale ga već idući mjesec. Bacile smo pogled na kalendar i shvatile kako ipak možemo otići jedan vikend na more. Marina nas je tako potpuno raspametila s pričom o skradinskoj Cantinetti i prokljanskim sipicama koje moramo probati, a kasnije možemo ići gdje poželimo. Nabacujući ideje shvatile smo da stajemo već u Zadru.
Odluka je pala na lagani ručak u Foši, a ne zvuči loše njihov carpaccio od škampa i kamenica s malo zelene jabuke, kopra i aromatiziranog rižinog čipsa. Naravno, subotnju večer i dio nedjelje provodimo u Splitu. Ondje nam je plan posjetiti kultni restoran Kadena te ručati u Zrnu soli i to njihovu hvaljenu pašticadu. Iako, nam je teško pronaći zajedničko vrijeme - to malo što ostaje najviše volimo provoditi skupa podržavajući prekrasne gastronomske priče koje imamo. I ako nas pitate – jedva čekamo otkriti nove skrivene bisere koje možemo posjetiti!
