Od sredine ljeta pa do jeseni u Dunavu se lovi - kečiga. Ili barem u hrvatskom dijelu, jer je u Srbiji njezin izlov zabranjen u potpunosti. Ista rijeka, dva zakona. Srbijanskim dunavskim ribarima - alasima ta je mjera noćna mora jer je u gastronomskom smislu u njihovim restoranima i pogotovu u gostionicama na splavima uz rijeku bila komercijalno mnogo značajnija nego u nas, gdje su smuđ, som i šaran zapravo cjenjeniji. Ipak, iako rijetko u ponudi, a zbog egzotičnosti i nešto skuplja od druge riječne ribe, mali broj naših restorana u Podunavlju ima je u sezoni, a neki im gosti ciljano dolaze upravo radi kečige. Za njih u Dunavu nema bolje ribe.
Neobična izgleda, izdužena "kljuna" i djelomice pokrivena rožnatim pločicama, poput nekog prahistorijskog mini ihtiosaura koji je odbio izumrijeti prije milijun godina, najmanja riba iz porodice jesetri koje obitavaju ili zalaze u Dunav, kečiga je i jedina iz svoga roda koja i dalje migrira Dunavom uzvodno od Đerdapa. Za krupnije vrste, poput jesetre, pastruge ili morune, koja naraste i do 1000 kilograma, đerdapska brana, sagrađena početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, nepremostiva je prepreka. Osim toga, kečiga za razliku od svojih srodnika koji dio života prožive u moru, cijeli svoj vijek živi u rijeci. Kečiga je cijenjena riba istočne Europe i Rusije, a obitava u rijekama crnomorskog, azovskog, baltičkog i kaspijskog slijeva, primjerice u Dunavu, Volgi i Uralu. Njezin je opstanak ugrožen ponajprije zbog pretjeranog izlova nezrelih primjeraka, jer kečigi treba dosta da dosegne spolnu zrelost.
Nekoliko preostalih hrvatskih alasa u Srijemu i Baranji u vrijeme njezine migracije uzvodno i dan-danas je love tradicionalnim alatima: tačkama, kecama, bamburama... Jedan od njih je Tomislav Zajac Toca iz Šarengrada, zaposlen u hotelu Dunav u Iloku, za čiji restoran lovi ribu. I njegov je pokojni otac Tomislav bio alas, ali i graditelj čamaca i poljoprivrednik, u vrijeme kad je u Šarengradu živjelo 30-ak ribara. Sad su samo dvojica - jedan lovi veće količine ribe za vukovarsku tržnicu i razne druge klijente, a Toca samo za potrebe restorana.
Ulovljeni primjerci najčešće su "porcijaši", eventualno za dvije osobe, a krupnije kečige, od više kilograma, ulove se još samo vrlo rijetko - inače naraste do 16 kilograma i 120 centimetara dužine, a Toca pamti ulov jedne od sedam kila. Za razliku od svojih velikih srodnika, posebno cijenjenih zbog proizvodnje najfinijeg kavijara, kečiga se lovi samo radi mesa, koje je vrlo ukusno i posve bez kostiju, samo sa središnjom hrskavicom. Dapače, upravo se kečiga među svim jesetrama smatra najfinijom pa se odavno služila kao posebna delicija na dvorovima, a u Rusiji je doslovno zovu car-riba.
Ovdje ih pripremaju na najjednostavnije načine: pržene u kukuruznoj krupici, pečene na roštilju ili zapečene s krumpirom u pećnici. Dok nam je Željka Kovčalija, koja s mužem Renatom vodi hotel Dunav u Iloku, na prelijepu terasu restorana uz samu rijeku iznosila pripremljenu ribu, čekali smo da nam se pridruže Renato Kovčalija i njihov zaposlenik i prijatelj, šarengradski alas Toca. Vraćali su se iz Vukovara, u čiju je luku isporučena njihova nova brodica. Onda ćemo, po starinski, u Tocinu drvenu čiklju, jedan od onih tradicionalnih dunavskih čamaca kakve je nekoć njegov otac gradio za druge, a sad ih ovdje ne proizvodi više nitko.
Tomislav Zajac Toca i Renato Kovčalija, njegov stari prijatelj a sad i poslodavac, svaki su dan na Dunavu. Članovi su Športskog ribolovnog društva Šarengrada, Bapske i Mohova koje se zove, naravno, Kečiga. Od stotinjak članova samo dvojica - Toca i spomenuti veleribar - imaju povlasticu za gospodarski izlov ribe, svi ostali su sportski ribolovci. Za te ostale, unatoč nazivu njihova društva, kečiga nije toliko zanimljiva kao som, šaran, smuđ ili štuka, jer se teško lovi sportskim priborom. Zna se uloviti i u druga doba godine, ali uglavnom je to slučajan ulov. Toca nam se upravo sprema demonstrirati lov kečige tradicionalnim alatom zvanim tačke.
Spuštamo se tih nekoliko metara do Dunava - između hrvatske i srbijanske obale ovdje je širok 500-tinjak metara - gdje nas Toca već čeka u svojoj čiklji. Razmotava tačke, neobičan ribarski alat kakav poznaju samo u ovom dijelu Hrvatske. Riječ je o mreži razapetoj između dva paralelna debla mladog jasena. Drvo je dužine oko tri i pol metra (iako može biti i do šest), a međusobni je razmak oko dva i pol metra. Svaki ribar sam pravi svoj alat prema vlastitim potrebama i mogućnostima. O jednom deblu visi nekoliko lanaca 70-ak centimetara dužine. Tako razapeta mreža između dva paralelna, vodoravno položena debla spušta se u vodu, tik do dna, i pušta nizvodno zajedno s čamcem, kojim pomoću vesla upravlja alas. Lanci luparaju po dnu i dižu kečigu, ako je ima, koja se zapetlja u mrežu. Toca nam kaže kako je još bolje kad su umjesto lanaca na konopcima nanizane šuplje goveđe kosti, koje proizvode specifičan zvuk. Put kojim se mreža vuče naziva se rina, i ona može biti duga 200, 300 metara. Ako se u toj rini naiđe na jato, rina se ponavlja; ako ne, ide se dalje. Takav lov može potrajati čitav dan.
Još je jedan popularan način lova na kečige, tumači nam Toca, vadeći iz mreže dvije kečige, a to je bambura. Riječ je o vrsti parangala, na kojem može biti nanizano 30 do 80 udica, a svaka je na kratko navezana uz crveno obojen plovak. Kečiga se radoznalo poigrava s plovkom i onda se, obično repom, zakvači za udicu. Toliko o sportskom ribolovu na kečige.
Činjenica da kečige još ima - uhvaćena je nedavno ponovno i u donjim tokovima Drave i Save - a alasa jedva da još ima u hrvatskom Podunavlju, za tu je jedinstvenu ribu dobar znak, nagovještaj opstanka.
"Previše smo se modernizirali, izgubili kontakt s prirodom. Više ne osluškujemo Dunav, nego sonarima s motornih čamaca pretražujemo rijeku i lociramo ribu, koju je onda lako izloviti", govori Toca, "zato mi je drago da mogu loviti ovako kako lovim sad - samo koliko treba restoranu, i ništa više od toga. Kad ne lovim ribu, ionako imam drugog posla."
Dok smo pristajali uz obalu podno terase restorana, nekoliko je gostiju zauzimalo svoja mjesta za stolom s pogledom na Dunav.
"Imate li kojim slučajem kečige?", čuli smo jednog od njih kako pita konobara.