Kad ne diše za vrat polusvijetu s one strane zakona ili ne liječi traume i rastjeruje košmare u obližnjem baru, inspektor Karnivor svoja mala zadovoljstva pronalazi po gradskim mesnicama, u malim hladnjačama, pod štandovima tržnica. Sit blistavog, bezukusnog mesa iz supermarketa u stiropornim pliticama presvučenim staniolom, uvijek je u potrazi za posebnom, rijetkom robom, svetim gralom karnivorskim. A onda, doma u kuhinji, živi svoj drugi život: uz čašu vina i muziku s gramofona on kuha i prisjeća se kako je jednom davno, još prije rata, maštao o svom restoranu.
Može li čovjek niže pasti - pitao se viši inspektor Ivor Karn dok je izlazeći iz službenog terenca uzaludno pokušavao prekoračiti blatnjavu mlaku koja je poplavila ulaz u dvorište u Govedincu, selu kojem je sam bog rekao laku noć. Nije mu baš dobro sjela pomisao na to da pod stare dane glumi Acea Venturu, smiješnog detektiva opsjednutog pravima životinja. A što je s pravima ljudi, mojim pravima? Možda je ipak vrijeme za penziju. I to što ga čeka u ovoj vukojebini, koliko je o tome čuo, mogao bi biti najbizarniji slučaj u njegovoj već poodmakloj karijeri, koja ionako nije bila ovjenčana lovorikama, nego prije gloginjem i otrovnim bršljanom. Ipak, u kutovima usana zaiskrio mu je smiješak - nije sam sebi mogao zatajiti neki daleki, perverzni ushit pred onim što slijedi. Bit će to prizor kakav se ne viđa - ne često, nego nikad - i svakako će za šankom kod “Mudraca”, kad se vrati u grad, imati što danima prepričavati. Past će i poneka runda od znatiželjnih gostiju gladnih dobre priče, zadovoljno pomisli.
- Jeste došli već jemput, nigdar vas nema… Joj, joj, nemojte me krivo razmeti, nisam štel reći… Dajte, uđite, bumo si prvo nekaj spili - zamuckivao je Martin Bezuh, jedini mali stočar preostao u krugu od 30 kilometara oko Govedinca. Specijalizirao se, raspitao se Karn, za uzgoj bikova, u štali ih trenutno ima osamnaest, a već iduće godine planirao je, sudeći po veličini nastambe, barem još triput toliko.
Dok je ispijao sasvim pristojnu domaćinovu rakiju, slušao je muke toga vrijednog čovjeka, kojemu cijeli život podmeću klipove razne komisije, ubirači štibre, jalni susjedi, prijetvorni političari koje baš briga za hrvatsko selo i seljaka. Slušao ga je ozbiljna, smrknuta lica, iako su mu misli lutale pokušavajući povezati protekle događaje u smislen niz, no nakon treće čašice njegov se klimavi karakter još jednom našao u iskušenju. Jadni Martin Bezuh opisivao je svoju tragediju i tragediju svojih životinja koje je iskreno volio, a viši inspektor Ivor Karn jedva se suzdržavao da ne prasne u smijeh. A to bi zbilja bilo nedolično i cinično, i sam je toga bio svjestan, pa odluči spasiti, ako ne svoj, barem ugled profesije, premda je sumnjao da je to više uopće moguće.
- Idemo pogledati - reče inspektor odrješito, pokrivši dlanom prazan štamprl pred pokušajem dobrog Martina Bezuha da mu natoči još jednu.
- Evo, evo, gospon inspektor, samo da navučem škornje. A vi bute se zblatili, bolje da pričekate ispred štale, bikovi su sad jako uzrujani, budem ja jednoga ispeljal van.
Inspektor Karn kimne glavom, izađe iz kuće te mokrih nogu pripali cigaretu i otpuhne dim u magleno jutro. Uskoro iz štale, hodajući unatraške i tepajući - odi, na, Cvetko moj lepi, odi pokaži gosponu inspektoru kaj su ti dušmani napravili - izađe Martin vodeći bika. Krupna životinja izgledala je pomalo smušeno, ali ipak dostojanstveno, uznosito. Mitski arhetip neukrotive muške snage i plodnosti. Sve dok ga Martin nije cijeloga izveo i dok Karn nije ugledao tragikomični prizor.
Da su mu, osim repa, nedostajali i rogovi, bik bi izgledao kao neki predimenzionirani buldog. Možda bi mu čak bilo bolje da su ga učinili volom nego mu ovako osakatili figuru. I kako će sad tjerati muhe?
- I nije samo Cvetko, inspektore. Neki je hudi tat odsekel repove i Mrkonji, Zekanu, Fredu i Bibiju. Ne razmem kome to treba. Pa pet najlepših bikova ostalo je bez repa! I koja bu ih sad štela. Trebali su drugi tjedan u Slovačku na priplod!
***
Ništa ljudsko nije mi strano, pomisli Karn, ali ovo je stvarno previše. Stajao je uz bolnički krevet u kojem je ležala Barbi, pravim imenom Barbara Bezuh, zgodna plavuša u ranim dvadesetima, otprije poznata policiji. Pobjegla je glavom bez obzira iz rodnog Govedinca, svoju budućnost nije vidjela u gumenim čizmama. Bolje su joj stajale one s visokom petom, od lakirane crne kože, koje su dosezale pedalj iznad koljena. Tata Martin nije znao njezinu adresu ni broj telefona, mijenjala ih je često, ali je bila je u adresarima nekih utjecajnih ljudi s kojima se - znao je to inspektor Karn dobro - ne treba petljati.
Ležala na odjelu za intenzivnu skrb, sedirana, s vidljivim masnicama na vratu. Preživjela je ozbiljan pokušaj umorstva davljenjem - kako je to klasificirano u policijskom zapisniku. Inspektor Karn prije bi rekao da je to bila ozbiljna poruka upozorenja. Nesretnica je imala vrašku sreću - tanka je ta granica, ovakva se opomena lako prometne u zločin s predumišljajem. Noćne fotografije snimljene mobitelom na mjestu zločina postale su mali viralni hit među policajcima i bolničkim osobljem: slomljena ljepotica na mokrom asfaltu, oskudno, izazovno odjevena. I preživjela, pa se nikome od voajera ne mogu pripisati nekrofilske sklonosti. Uz besvjesnu grešnicu pronađeno je i oruđe kojim je umalo zadavljena - svježi, oderani rep odraslog goveda.
***
Vjerojatno je i sama već bila sluđena prohtjevima svojih mušterija - pomisli inspektor Karn vozeći kroz kišno predvečerje prema svojem trešnjevačkom utočištu. A možda ju je i zabavljalo? Oduvijek je tih moćnih, imućnih, nemoćnih muškaraca koji bi da ih mama još samo jednom napraši po goloj guzici. A još kad je mamica tako seksi… Čuo je već o tim tipovima koji vole volove s ražnja, ali i da ih se namlati bikovim repom? Pazi ti to, ne volujskim, kravljim ni općenito govedskim, nego - bikovim. Kako to samo prepoznaju, kako znaju da je u pitanju prava stvar, a ne neki vol ili kravica, pitao se. Pa nije to bijelo da te neki žicar navlači zdrobljenim aspirinom. Rep je rep. Drago mi je da se Barbika izvukla, ali što joj je trebalo da ih tajno snima i ucjenjuje. Djevojka sa sela, naivna, bedasta, a s druge strane tajno društvo obožavatelja, kult bikova repa. Briješ, stari... - reče sam sebi.
I premda mu je čvrsta namjera bila produžiti ravno doma, u prolazu spazi slobodan parking točno preko puta omiljene postaje pa glatko uklizi preko mokrog rinzola, kao i uvijek ponosan na svoje umijeće parkiranja, i već je za šankom kod “Mudraca”.
Unutra - prvi postav: Buljan, Truli i Flegma. I još neke dvije kikotave curice iz kvarta, uglavnom na telefonima, i ovdje nikad viđen kockasti tip u pretijesnoj Armani majici, ganc-novom kožnjaku i s čašom konjaka pred sobom. Jasno, ćelav. Inspektor Karn podigne obrve prema Igoru, koji je s druge strane šanka rutinski glancao čaše krpom, iako se to u ovoj našoj zemlji - pardon, državi - ne smije. Igor samo slegne ramenima i, pokazujući nosom bocu Remy Martina XO Excellence, tiho procijedi: Ovo još nikome nisam prodao. Kockasti je baš bio ustao sa svog barskog stolca u kutu, prišao šanku, pljesnuo pedeseticom o šank, a onda se - kao u nekoj filmskoj omaglici - unio inspektoru Karnu u lice i muklo mu prijeteći zamukao: Muuuu!
***
Pa što je ovo bilo? - pitam se dok kopam po bravi svog već otključanog stana na drugome katu, a u glavi još vrtim film iz “Mudraca”. Nisam joj trebao dati ključeve, pa ona se praktički već uselila.
- Ivek, dragi - začujem Maričin glas iz kuhinje, i odmah odbrusim: - Nisam Ivek, nego Ivor. Iveki su neki drugi.
- Oprosti, dragi, to je odmilja, nisam te zamijenila - kaže mi umilno susjeda Marica, živahna udovica iz prizemlja. - Iako, bio je jedan Ivek… - zanese se ona, ali odmah odmahne rukom i otjera slatka sjećanja. - Došla sam ti zaliti filadendron i vidim, kupio si goveđe repove, i to kakve. Skroz su friški. Pa to se više nigdje ne može naći… To valjda pod pultom čeka samo vas inspektore. I tak, odlučila sam ti skuhati večeru. Ali, znam da ti voliš kuhati, dragi, pa sam ti jednog ostavila, ali baš sam ti se htjela pohvaliti s juhicom, gledala sam neki dan na televiziji neku Japanku… Tko bi rekao da je tak jednostavno.
Kakav rep, kakvi repovi - smrznem se i, priznajem, zaslinim u isti mah. Marica se opet utegnula u onu istu pretijesnu haljinu, a iz kuhinje je zbilja zamamno mirisalo.
- Pa ovi koje si ostavio tu na stolu - bilo bi bolje u frižideru ili barem na balkonu, ionako je već zima. Jedino nisam skužila poruku na cedulji, valjda od mesara: “Satara sve satare”. (Opet sam osjetio one mrzle srsi u repnom kralješku). Ali ja sam to nasjekla onim tvojim malenim hakmeserom, nije mi bilo teško. Ipak, moraš si nabaviti veći, a ovaj možeš pokloniti meni, više je ženski. I otvorila sam si butelju, znam da ti baš krasna vina imaš… Iako, da znaš, ja više volim da su malo slađa, volim ona makedonska.
Što ću, napunio sam si čašu iz otvorene butelje, Dingač koji sam čuvao za specijalne prilike, i iz kartonske kutije izvukao prastari vinil koji sam već obećao prodati susjedima iz obližnjeg second hand shopa: Cookin’ with Miles Davis Quintet. Ovaj dan ne mora loše završiti.
RECEPTI
DUTCH OVEN S BIKOVIM REPOM
Rep je bio krasan, očito od starijeg bika, cijelom dužinom prošaran masnoćom, krupna, debela korijena. Iako sasvim tamnog mesa, vidjelo se da je svjež, nedavno oguljen, pa se nadam da nije već dosad poslužio nekoj drugoj svrsi. Prvo sam u omiljenoj ovalnoj posudi na maslinovu ulju otopio maslac i na tome zapekao fete ine pancete. Onda sam na to bacio komade bikova repa - tanji dio uspio sam narezati nožem, no za sam korijen nije mi pomogla ni ta moja satarica, pa sam posegnuo za kirurškom pilom i vraški se preznojio. Zapekao sam rep sa svih strana, neki kažu da ga treba prije toga pobrašniti, ali ja nisam. Zatim sam ga zalio bijelim suhim vinom iz demižonke koju mi je napunio dobri Martin Bezuh, iako me ovakvo tamno meso stalno vuče da ga zalijem crnim. Valjda sam štreber i kukavica i pomalo škrt - Dingač ću radije popiti. Kad je alkohol ispario, ubacio sam krupne komade luka, mrkve, celera, cijelu neočišćenu glavicu češnjaka, jedan osušeni feferon, dodao tri lista lovora koje mi je Marica ubrala u dvorištu, zatim dvije vrste crnog papra, normalni i onaj u prutićima, klekove bobice tj. borovicu, a onda sam ugledao i posljednju od naranči koje mi je poslao Ante s Pelješca, narezao je na kolutove i stavio ih ovalnu zdjelu koja je sad već bila puna svega.
Poklopio sam staru teću i stavio je u zagrijanu pećnicu. Iako sam je nafrljio na 200, nakon desetak minuta, kad se posuda zagrijala, spustio sam na 150. Ovo traži dugo i polako kuhanje, a prva strana ploče Cookin’ With Miles već je završila. Jasno je da će mi trebati i ostale tri ploče iz stare kutije: Workin’, Steamin’ i Relaxin’ with Miles Davis Quintet, sve snimljene u studiju Rudyja Van Geldera 1956. I još mi neće dostajati, kratki su to albumi. Nema veze, uvijek ih mogu ponovo slušati. Možda ih ipak ne prodam. Nakon četiri i pol sata, dvije butelje Dingača i jazz maratona, otklopio sam posudu i ostavio je u isključenoj pećnici da se još malo cmari. Uz treće slušanje My Funny Valentine, žlicom sam odvajao mekano meso s repnih kralježaka. Prsti su mi bili ljepljivi. Šteta što je Marica zaspala.
JAPANSKA JUHA OD BIKOVA REPA
Ovako mi je rekla Marica: “Čula sam da neki stave meso i kosti malo zapeći prije nego što idu s tim skuhati juhu. Tako je napravila ova Japanka na televiziji, pa onda i ja. Kad sam malo zapekla taj rep, a baš mi je fino zamirisao, izvadila sam ga i ubacila u ekspres-lonac sa slanom hladnom vodom u koju sam dodala krupno narezan luk i daikon - to mi je prodala ona Ruskinja na placu koja ima tog čudnog povrća. Kuhala sam u pretisu dva sata, inače Japanka kuha šest.”
Sve dosadašnje nastavke gastro-krimića Inspektor Karnivor pronaći ćete ovdje.