Kad ne diše za vrat polusvijetu s one strane zakona ili ne liječi traume i rastjeruje košmare u obližnjem baru, inspektor Karnivor svoja mala zadovoljstva pronalazi po gradskim mesnicama, u malim hladnjačama, pod štandovima tržnica. Sit blistavog, bezukusnog mesa iz supermarketa u stiropornim pliticama presvučenim staniolom, uvijek je u potrazi za posebnom, rijetkom robom, svetim gralom karnivorskim. A onda, doma u kuhinji, živi svoj drugi život: uz čašu vina i muziku s gramofona on kuha i prisjeća se kako je jednom davno, još prije rata, maštao o svom restoranu
Oštrice jutarnjeg sunca probile su roletu i izrezale mu sobu kao osvetnička katana svileno platno s trešnjom u cvatu i vulkanom u pozadini. Vodio je još jednu jutarnju bitku koju će, kao i uvijek, izgubiti. San od kojeg se trebao odlijepiti bio je svakako ugodniji od jutra koje ga čeka: ona je bila tu, stisnula se uz njega kao nekad. Znao je da to neće potrajati pa se okrenuo na bok i zagrlio je. Bila je neobično hladna. Bolno pucketanje u sljepoočnicama i žeravica u grlu naposljetku su ga natjerali da otvori oči. I ona je gledala njega, tupim, zamagljenim pogledom. Vrisnuo je i kao poliven kiselinom iskočio iz kreveta, zbacivši sve sa sebe. Dok je grozničavo teturao prema kupaonici dlanovima prekrivši usta, začuo je muklo kotrljanje.
Inspektor Karnivor vidio je svašta u životu. Odavna je bio pomiren s idejom prolaznosti i znao je da Zla Smrt vreba. Ali, ovo jutros… Tko mu je u postelju smjestio odrezanu teleću glavu, e taj se ne šali. A tek te oči!
Pokušavao se sjetiti kako je uopće on završio u krevetu prije nego što se probudio uz… uz to što još uvijek leži na podu njegove puste spavaće sobe.
Okej. Bili su u jednom ilegalnom striptiz baru na Peščenici. Nije se odmah ni sjetio da mu je rođendan, ali Beli, Miljac i Buljan već su počeli feštati na njegov račun, i prije nego što mu je završila smjena. Nisu neka sreća, ali barem su ga oni čekali. A i kamo bi inače otišao. Poslali su taksi po njega, doveli ga pred gotov čin. Sjeća se samo da mu je Füfa sjedila u krilu s tim širokim osmijehom i rajskim sisama dok su Beli i Miljac iznenada odglumili raciju ne bi li iz nekoga istresli štogod da prežive ostatak noći. Ne sjeća se više… Ni-če-ga.
Popio je kavu, stresao dupli, ostavio dvije kovanice na šanku i izašao na trešnjevačko sunce, odlučan da se još jednom suoči s tom… glavušom.
Dok je otključavao ulazna vrata haustora, u glavi mu je, njegovoj, zasvirala krasna melankolična tema. Ha, još nisam sasvim zahrđao - pomislio je - možda da se prijavim u Potjeru. Ili barem na Milijunaša. Pitanje glasi: tko je skladao glazbu uz koju se Jack Woltz budi u svom bogataškom satenskom krevetu uz konjsku glavu u filmu Kum iz 1972? Vrijeme! Gospodine Inspektore, izvolite… Tako jeee, odgovor je točannn… Nino Rota!
Silazim s uma, pomislio je, oprezno ulazeći u stan, ipak malo ponosan na svoju filmofilsku memoriju.
Razbio je tišinu podizanjem rolete, sunce je bljesnulo. Bila je tu, na podu pokraj kreveta. Kako je mogao pomisliti… Nije joj bila nimalo nalik. San je najgora od svih tlapnji. Dosta je bilo s tim, odsad više neće spavati. Pa da vidimo.
Prvo je primijetio da glava nije, poput one konjske koju su gurnuli pod poplun Mr. Woltzu, samo odrezana, nego i oguljena. Bio je to čist posao, mesarski.
A onda mu je sinulo. Uzeo je komad kuhinjskog papira i podigao je uvis - sad je već u glavi, njegovoj, zasviralo Also sprach Zarathustra - te odlučno, s glavom pod miškom, telećom, za sobom odlučno zalupio vrata sjurivši se niza stube.
Sused Ivor, kam bute s tim? I di ste je samo našli? Za boga miloga, takvu več zbilja dugo nisam vidla, moj Štef jako je volil kad bi mu to skuhala, onak z lukom i mrkvom - razvezala se susjeda Marica, udovica. - Pa kaj ih niste zabranili još kad je bilo kravlje ludilo. Vražji policajci - zašpotala ga je uz vragolast smiješak - uvek se kod vas najde toga kaj se ne sme…
Trebao ju je staviti u neku vreću, tu glavu, ali što sad. Inspektoru Karnivoru sve je sad bilo savršeno jasno i logično. Onaj balavac zbog kojega ga je ostavila, onaj razmaženi mesarov sin koji vozi BMW kabriolet i prezire očev novac kojim je taj auto plaćen, ona prijetvorna hijena koja je sad prosvijetljeni vegan, i još je nju, njegovo zlato, kojoj je najviše od svega volio cuclati prstiće masne od ćevapčića, nagovorio na taj tofu i kvinoju… On mu je to smjestio, on mu je poslao tu bolesnu poruku jer ga mrzi, jer ne može hulja podnijeti da je ona bila s njim, njegovim klasnim neprijateljem, sirovim murjakom koji curu četvrtkom pod pauzom vodi na špek-fileke. I zato što mu on povremeno pošalje svoje dečke u onaj njegov šminkerski kafić da mu malo rastjeraju goste. Ako njoj sad ne svane, ako joj ne dođe iz te njene slatke guzice u tu njezinu slatku glavicu, onda… onda… - kotrljale su se misli kroz usijanu glavu inspektorovu, smetenu što od sinoćnje racije, što od jutrošnje šok-terapije. Sad je prilika, pomislio je, on mu ju je pružio, papak, a nije toga ni svjestan.
Ona je živjela nedaleko od tržnice, u stanu koji je vjerojatno bio Veganov, kupljen tatinim svinjskim polovicama. Zastao je kod cvjećarnice na placu da kupi karanfile, njih si još može priuštiti, pa je s glavom telećom u jednoj i buketom cvijeća u drugoj ruci krenuo prema toj zgrade. Gemišteri s terase kontejnera preko puta mesnice znalački su kimali glavama, komentirajući glavu. Cvijeće nisu ni primijetili.
Stao je pod balkon i zafućkao ariju iz Carmen, njihov davni ljubavni zov. Prozor na prvome katu otvorio se i na njemu se pojavila zgodna plava glava, njegovo zlato. Poput drevnog lovca, trijumfalno je, bez riječi, podigao teleću glavu uvis.
Ti nisi normalan! - vrisnula je prije nego što je stigao zaustiti. - Odlazi, odvratan si, zvat ću policiju!
Zalupila je prozor treskom, očekivao je da će se staklo rasuti po njemu.
- Ja sam policija, mala - rekao je u sebi, spustivši umorno glavu, prvo svoju pa onda i teleću. - Možda sam prvo trebao pokazati cvijeće - pomislio je odlazeći, pokisao, dok je proljetno sunce već natjeralo ulične mačke da potraže hlad.
***
Što mi je ovo trebalo! Stvarno bih kojiput trebao razmisliti prije nego što potrčim gol kroz gloginje. Ali što je, tu je. Kupio sam si dvije buteljice - jednu za svoju, drugu za teleću glavu - i evo me doma. Van ne idem, jučer sam nastradao, a sutra je subota i nisam dežuran. Pokušao sam je dobiti na telefon, objasniti joj, ali ne odgovara. Sad smo opet sami, moja teleća glava i ja.
Bilo mi je žao životinje. Moram nešto učiniti s njom, ne mogu je tek tako odbaciti. Ni sam nisam siguran što, ali znam da ću kuhati. Iskreno, nemam s tom glavom baš nikakva iskustva, ali imam vremena. A pretpostavljam da će mi za ovo trebati vremena.
Uključio sam pećnicu na 220, nek se zahajca. Oprao sam glavu, teleću, osušio je, nasolio i spustio u najveću ovalnu posudu, koju sam naslijedio od tete Olge, one koja mi je davno govorila: - Dečec, bježi od policije, pa ti si umjetnik, muzičar…
Ogulio sam mrkvu i narezao je, kao i poriluk, na krupne komade, prepolovio sam glavicu luka, odrezao čupavi vrh glavici češnjaka, i sve skupa ubacio u oval. Dodao sam desetak zrna papra, tri peperoncina, jednu veliku sušenu pirotsku papriku, ulio vode, natočio si čašu vina i ostatak izlio u posudu. Pogledao sam te oči posljednji put, poljubio je u čelo, poklopio i gurnuo u pećnicu. Jezik sam prije toga odvojio i stavio ga kuhati s paprom u zrnu i lovorovim listom. Otpio sam još gutljaj manzonija i spustio iglu na gramofonsku ploču, Broadway-Blues-Ballads. Uskoro će Nina Simone zapjevati: Baby, you understand me now/If sometimes you see that I‘m mad./Don‘t you know that no one alive can always be an angel?/When everything goes wrong, you see some bad…
Ali, dok ta pjesma, peta na A strani, dođe na red, već ću temperaturu pećnice spustiti na 150. Nek se kuha polako, imamo vremena. A i manja je od pet kila, neće joj trebati više od tri, četiri sata.
Spustio sam se u stražnje dvorište. Teta Katica vješala je veš, a iz njene kućne klajde sve je kipjelo. Vidjelo se da je ne tako davno bila zbilja feš.
- Ivek, Ivek, opet si nešto izgubio - zadirkivala me dok sam po dvorištu zaraslom u korov tražio inspiraciju za svoja jela. - Možda da kojiput pokosiš, ne bude ti kruna s glave pala.
Znala je da ne volim kositi, kao i to da mrzim kad me zovu Ivek. Uvijek sam inzistirao na svome pravom imenu. Ivor. Ivor Karn. Svi drugi su Iveki.
Znao sam što želim. Hoću da hrana koju pripremam bude najljepša moguća. Ova teleća glava to zaslužuje. Kad bude gotova, poslat ću joj slike da vidi što propušta. Pa nek si on svoju pizzu veganizzu kojom je hrani objesi na zid, odmah pokraj Demurove spirale kojom se toliko hvali i pred curicama špila kunstšmekera.
Nabrao sam lišća i cvijeća sljeza i mrtve koprive, na balkonu sam imao rikule koja je već otišla u cvat, a u frižideru vrećicu s motarom, salikornijom i fratrovom bradom koju mi je Popaj prekjučer donio s prve proljetne patrole na Kornatima.
Cijeli je stan mirisao kao najbolji restoran, koliko se ja razumijem u to. Nina Simone otpjevala je svoje. Nisam mogao podnijeti tišinu i bilo je vrijeme da promijenim ploču. Ali prvo sam provjerio glavu - odškrinuo sam poklopac i gurnuo nos unutra. Bit će spremna i prije nego što sam mislio. Mala je to glava. Kad završi prva strana Coltraneove A Love Supreme, izvadit ću je, a ohladit će se valjda do kraja ploče.
Malo poslije, glavu, s koje sam već skinuo mekane obraze, odnio sam na velikoj, debeloj kuhinjskoj dasci (koju mi je ona poklonila za rođendan) u dvorište. Trebalo ju je otvoriti preciznim udarcem hakmeserom, satarom, pa sam strahovao da ću zamastiti sve oko sebe. Ali, bilo je lakše nego što sam pretpostavljao - samo sam uglavio oštricu u šav uzduž kalote i otvorio je bez problema. Ako ste osjetljive prirode, ne morate ovo čitati: prvo sam žlicom pažljivo izvadio mozak, a žličicom oči. Iščeprkao sam i preostale komadiće mesa, trebat će mi za rižoto. Koristit ću, naravno, temeljac iz posude u kojoj se kuhala glava, nikada nisam probao jači. I dok sam se trudio fokusirati, barem toliko da se ne ozlijedim u kuhinji, iz glave nisam mogao izbrisati taj pogled. Te oči.
***
- Malo se čudim - rekao je Miljac Buljanu dok su tog popodneva "Kod Mudraca" ubijali vrijeme uz lošu tekmu i gemište. - Iskrcali smo ga još jutros u krevet skupa s onom telećom glavom koju sam dobio od Horvata, a od njega ni glasa.
- Da mu se nije štogod dogodilo? - neuvjerljivo je hinio zabrinutost Buljan, ne skidajući pogled s televizora.
RECEPTI
BRUSCHETTE S TELEĆIM MOZGOM I ŠPAROGAMA
Na tavi sam popekao polovice malih šnita kruha, a potom i vrtne šparoge. Čajnom žličicom zagrabio sam malo telećeg mozga i nježno ga pritisnuo na svaku šniticu kruha. Preko toga sam položio šparogu, dvije, stavio malo listića i cvjetića rikole, pokapao s malo maslinova ulja i dodao cvijeta soli sa Sveca. Sveca mu, bilo je fino koliko i lijepo.
SENDVIČ S TELEĆIM JEZIKOM, HRENOM I UKISELJENOM ROTKVICOM
Ohlađen kuhani teleći jezik već sam prije ogulio od hrapave kože i narezao ga na tanke ploške. Razrezao sam malu lepinju i na svaku polovicu stavio žlicu svog čuvenog hren-umaka. Zatim sam na to položio ploške jezika i pokrio ih kolutićima brzo ukiseljene rotkvice. Sve sam ukrasio vlascem i cvjetićima mrtve koprive. Ovo ću prvo poslikati i poslati joj na mail. Od ovoga i vegani lete u nebo.
RIŽOTO OD TELEĆE GLAVE
Sitno sam nasjeckao glavicu ljubičastog luka i ubacio je u rajnglu na kojoj sam zagrijao maslinovo ulje i otopio žlicu maslaca. Kad je luk malo povenuo, ubacio sam rižu carnaroli i miješao je dok se sva nije lijepo tostirala i ogrezla u masnoći. Otvorio sam novu bocu manzonija, prvu čašu izlio preko riže, a drugu natočio sebi. Dok sam čekao da vino malo ispari, otišao sam do gramofona. Glave više nije bilo, barem ne u onoj formi u kojoj sam je upoznao, i osjetio sam se usamljenim, pa sam pustio melankolični album Billa Evansa, Sunday at the Village Vanguard. Na toj se snimci, ako pažljivo slušaš, može čuti zveckanje bešteka i tanjura. To su bila vremena, večeraš u dobrom društvu dok ti genijalni cvikeraš, nepopravljivi heroinist, sa svojim triom svira čarobnu glazbu. Kad završi A strana, rižoto će biti gotov.
Vratio sam se k štednjaku i preko riže prelio šeflju vrućeg temeljca, koji sam morao još malo razrijediti koliko je bio jak. Malo sam miješao, malo dolijevao temeljac, a i sam otpio pokoji gutljaj vina, pripremajući istodobno materijal za ostala jela. Jer, neću stati s rižotom, imam još nekih ideja.
Potkraj A strane u rižoto sam umiješao natrgane komade jednog telećeg obraza i drugog mesa s glave. Sve sam dobro promiješao i ugasio plamen. Kušao sam rižoto - bio je moćan, pa sam odustao od dodavanja parmezana. Dodao sam malo svježe mljevenog papra i, samo za nju, ubacio listiće i cvijeće crnog sljeza, a natrgao sam na komadiće i stabjike mlade cikle. Sve sam poklopio da se malo odmori i otišao okrenuti ploču.
SALATA OD TELEĆEG OBRAZA S JAJIMA I UZMORSKIM DIVLJIM BILJEM
Natrgao sam i drugi obraz. Na tanjur sam položio gnijezdo od motra, salikornije i fratrove brade koju još zovu i ošmugalj. Prve dvije biljke poznajem otprije, no Popaj me iznenadio ukusnom fratrovom bradom, ugodno kiselkastom i slanom. Jaje sam kuhao, otkad je voda zakipjela, točno četiri i pol minute, da ne bude mekano, ali da žumanjak ostane kremast. Na morsko zelenje položio sam komade obraza i jaje narezano na četvrtine. Preko svega stavio sam popržene kockice kruha i malo brzo ukiseljenog ljubičastog luka. Ukiselio sam ga kad i rotkvice - odmah čim sam glavu, teleću mislim, stavio u pećnicu. (Usput, lako je: narežeš luk na rebra, a rotkvice na kolutiće, svako u svoju staklenku. Zakipiš u lončiću 2 dl vode, po 1 dl alkoholnog i jabučnog octa, sa žličicom šećera i malo soli te, kad se malo ohladi, preliješ preko luka i rotkvica. Već za pola sata poprimit će nježnu ružičastu boju, postati ugodno, svježe kiselkasto i ostati hrskavo.) Ako mi se sad ne vrati…