PRVI ČOVJEK RUKOMETA U HRVATSKOJ 'Červar zna najbolje, on razumije psihu igrača, Lino je kao nitko drugi u stanju stvoriti tu pobjedničku kemiju'

Njemu baš odgovara mjesto vodeće ličnosti Hrvatskog rukometnog saveza jer je prošao, iskušao, dokazao se u svim fazama, od rukometaša do predsjednika. Najprije kao dječak u rukometnoj školi pa kadet i junior Zagreba, reprezentativac Hrvatske, onda najprije trener volonter pa s punim angažmanom, do funkcionara i predsjednika Hrvatskog rukometnog saveza. U nekoj pompoznoj najavi začulo bi se: “Dame i gospodo, Tomislav Grahovac, predsjednik HRS-a, prvi čovjek rukometa u Hrvatskoj.”

No, tom 51-godišnjaku nije do spektakularnih predstavljanja, onako korpulentan stokilaš (“debeli su dobrohotni ljudi”) djeluje samozatajno, povučeno, tiho. Značajke mu je dala njegova profesija odvjetnika, pa me odmah uvjerava da je i pravi psiholog, jer “poslije petominutnog razgovora zna s kim ima posla”.

Prvi među jednakima

Dakle, po položaju, Grahovac je broj jedan u našem rukometu, po svemu, uz vaterpolo, najuspješnijem hrvatskom sportu. “Ja sam primus inter pares”, voli se Grahovac ograničiti na ulogu “prvog među jednakima”, on je u toj ulozi, od ožujka 2016., prilično uspješan s obzirom na to da se u proteklom razdob­lju na njegov račun nije čula ni najmanja primjedba. Čak ni iz kuloara u kojima su stalno nastanjeni oni “uvik kontra”.

Ipak, u memoriji mnogih ljubitelja sporta, pogotovo rukometa, moćnik broj jedan tog sporta je Zoran Gobac, neizostavni akter i režiser brojnih događanja, inače aktualni dopredsjednik HRS-a.

“Zorana tretiraju na krivi način”, objasnit će njegov po funkciji nadređeni Grahovac. “On nije gospodar rukometa kod nas, obratno je: rukomet je njegov gospodar. Kad govorim o svojoj ulozi ili Gobčevoj, ali i bilo koga drugoga u hijerarhiji, vučem analogiju s terena. A to je da pojedinac ne može sam mnogo, pa smo tako mi u rukovodstvu saveza dobro uigrana ekipa. Što se tiče Zorana, on nije autokrat kakvim ga predstavljaju, uvijek mu je u glavi na prvom mjestu interes hrvatskog rukometa.”

I dok je odvjetniku/predsjedniku trebalo pet minuta da prokuži moj profil, meni nije bilo dovoljno nekoliko sati susreta, razgovora, promatranja u danima uvertire u prvenstvo Europe, to jest prijateljske utakmice naše reprezentacije protiv Crne Gore (25:22), da uistinu doživim Tomislava Grahovca - procijenio sam ga kao dobrohotnog čovjeka, rukometnog znalca, meštra od prava, vrlo tolerantnog, strpljivog, kojemu je, s privatne strane, obitelj na prvom mjestu, ali, onako općenito, Hrvatska iznad svega.

Uoči ovog prvenstva starog kontinenta Grahovac i njegova škvadra posložili su stvari tako da se u javnosti čeka realizacija sna, a to je osvajanje zlatne medalje koja jedina manjka u riznici našeg rukometa. Priznat će predsjednik:

Naslov prvaka

“Kao podlogu za naša nadanja, pa i uvjerenja, mogu se uzeti sljedeći elementi: prvenstvo će, po našoj tradiciji, biti perfektno organizirano, angažiran je za izbornika Lino Červar, genijalni stručnjak, imamo momčad sastavljenu od igrača koji imaju glavne uloge u jakim klubovima po Europi te, na kraju, premda bi se moglo taj navijački faktor staviti čak u prvi plan, imamo ambijent kakav naša reprezentacija, s jedne strane, zaslužuje, a s druge može samo poželjeti.”

E da, ali predsjednik ima dodatak: “Tu zlatnu s Eura godinama očekujemo, ali ovo je sport, točnije, rukomet u kojem, po mišljenju izbornika Červara, čak osam reprezentacija ravnopravno konkurira za naslov prvaka. A tu ima deset ili čak dvanaest reprezentacija koje su u stanju svakog pobijediti. Dakle, ništa se ne mora, pa ni osvojiti tu zlatnu premda se njoj nadamo.“

Ipak, koliko god bježao od imperativa zlatne medalje, činjenica je da je povratak Lina Červara na kormilo reprezentacije, makar samo na jednu godinu, trenutno glavni adut za realizaciju podviga.

“Znamo tko je Červar, doslovno trener pobjednik, vrhunski stručnjak. Njegovim angažmanom zavladao je novi duh u reprezentaciji. Naši igrači su vrhunski profesionalci, pod vodstvom Lina kao da je stvorena nova dimenzija kvalitete. Istina, pritisak je u javnosti za zlato, od toga nitko ne bježi, bitno je da se svi zajedno znamo nositi s tim imperativom. Kazat ću, ponovit ću, Červar jednostavno zna najbolje, on razumije psihu igrača, Lino je kao nitko drugi od naših stručnjaka u stanju stvoriti tu pobjedničku kemiju s igračima.”

Četiri bronce

Tako predsjednik govori o izborniku kao stručnjaku kojemu su “misli briljantno čiste”, koji kao profesor hrvatskog književnog jezika svojom elokvencijom, na temeljima znanja i iskustva, homogenizira momčad, on jasno pred igrače postavlja zahtjeve, stvara taj kolektivni duh, zajedništvo koje bi trebalo donijeti željeni rezultat.

Grahovac će dalje pomirljivo, kako je “svaka medalja na ovom rangu zlata vrijedna”, pa dodaje da je “naša reprezentacija svjetski vrh” i da stoga “na svakom od tri velika natjecanja mora težiti da bude najbolja”. Međutim, činjenica je da od 2010. i odlaska Lina Červara hrvatska reprezentacija niti jednom nije igrala u finalu, “kauboji” su se morali zadovoljiti s osvojene četiri brončane medalje, po jednom na olimpijskim igrama (2012.) i mundijalu (2013.), dvije na europskim prvenstvima (2012. i 2016.). Još preciznije, činjenica je da je Hrvatska u zadnjih pet godina osvojila samo jednu broncu...

“Mi smo rukometna velesila, to je nedvojbeno. Međutim, ti naši sjajni uspjesi, osvojenih čak 13 medalja, ipak su po mjerilima ulaganja, pogotovo u infrastrukturu, znatno iznad očekivanja.”

O tome će predsjednik rado nadugo i naširoko. Međutim, u odnosu na aktualni trenutak, konkretno prvenstvo Europe, dojam je da je ono organizirano u prvom redu kako bi se osvojila zlatna medalja, jednako kako je bilo i 2009. na svjetskom prvenstvu (pripalo nam je srebro).

“Tada, znači prije osam godina, izgrađene su velebne dvorane, dojam radi rukometa, što apsolutno nije točno. To nisu rukometne dvorane, uglavnom nisu ni sportske, osim u rijetkim prilikama ovako značajnih događaja. One su, kako se to voli tumačiti, polivalentne, ali uglavnom služe za koncerte, razne priredbe, izložbe i slične manifestacije.”

Logično je bilo da se predsjednika podsjeti na sramotno ružni izgled, onaj vanjski, Spaladium arene. “Ma dvorana je kao izmišljena, baš jedinstvena, u njoj je moguća takva koncentracija navijanja kakvo se može zaista dogoditi jedino u Splitu.” Što se tiče vanjskog izgleda, Grahovac se nije složio s pridjevom “sramotan”.

“Može se upotrijebiti razne negativne atribute u odnosu na vanjski izgled kompleksa. No, ja ću kazati da je to za žaljenje. Split kao metropola sporta, kao grad koji je dao rukometne velikane, dakle Split zaslužuje imati jake muške i ženske rukometne sastave, koji bi u Areni igrali europske utakmice.”

Škola rukometa

U našem razgovoru to je jedina onako žestoka opaska predsjednika HRS-a, njegove opservacije u drugim slučajevima su u vrlo korektnom tonu. Tu iz predsjednika u stvari progovara odvjetnik, u svakom trenutku odmjeren, oprezan, promišljen, bez napadačkog garda, ali vrlo odlučan. Valjda je to u odgoju, kućnom.

Grahovci potječu iz sela Bulinac kraj Bjelovara. Tomislav Grahovac rođen je 10. prosinca 1966., njegova obitelj živjela je na Knežiji, u petom razredu osnovne trenirao je košarku, u šestom se odlučio za rukomet, dvije godine pohađao je školu rukometa koju je u Kutiji šibica vodio znameniti profesor Vilim Tičić, pa je aktualni predsjednik igrao i ozbiljniji rukomet (u vrijeme kad je Zagreb bio drugoligaš, sjever).

Godine 1987. upisao je trenerski tečaj, osam godina bio je angažiran u omladinskom pogonu Zagreba, dvije godine bio je prvi trener Zaprešića, koji je 1993. uveo u prvu ligu... Ali je 1991. diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, pa 1993. položio pravosudni ispit i onda se potpuno predao odvjetničkom poslu, najprije kao vježbenik i partner u uredu Ante Madunića, potom je s kolegama Aleksandrom Horvat i Filipom Žaperom otvorio svoj ured u Hebrangovoj ulici...

Grahovac je postao jedan od viđenijih odvjetnika u Zagrebu, isprva specijalist za građansko pravo, posljednjih sedam-osam godina za kazneno (Fimi medija, afera Planinska...), bavi se i sportskim pravom (nije mogao obraniti slučaj atletičarke Lise Nemec (doping, zabrana nastupa četiri godine). U odnosu na rukometne korijene ubrzo je postao predsjednik Komisije za propise HRS-a pa predsjednik Nadzornog odbora u dva mandata da bi 2016. preuzeo predsjedničku fotelju.

Respektabilni protivnici

“Kad sam preuzeo funkciju predsjednika rukometnog saveza, dosta toga je već bilo posloženo. Postavio sam niz zadataka, primarni je bio i ostao organizacija Eura 2018. I to izvodimo na najbolji način premda smo se u nekim detaljima, u odnosu na Split, našli u debelom zakašnjenju. Bilo je tu nekih zavlačenja, pa i nesporazuma s bivšim gradonačelnikom Ivom Baldasarom, ipak smo se dogovorili sa sadašnjim, Androm Krstulovićem Oparom. Nama je bilo jako važno da ne odustanemo od Splita, jer Dalmacija s dijelom Hercegovine daje praktički pola sastava reprezentacije. A i zato što nam je start važan...”

Našu reprezentaciju ždrijeb nije mazio, igramo u grupi sa Srbijom, Islandom i Švedskom, odreda protivnicima za svaki respekt. Svi su uvjereni da će naša reprezentacija baš u odnosu na ambijent imati igrača više...

“U takvom žarištu na tribinama kakav je splitski, dalmatinski, ne može ništa drugo biti nego da se igrači bore do zadnjeg atoma snage. Ništa nije svetije, po mojem mišljenju, od dresa s hrvatskim grbom i našom himnom, pa kad se čuje taj huk s tribina, i šepav bi potrčao...”

Europsko prvenstvo vrlo je složen posao, naročito u ovo doba, u odnosu na sigurnosne zahtjeve. A mora se znati da su predviđanja o dolasku navijača u Hrvatsku baš velika, računa se da će na tribinama u Splitu, Poreču, Varaždinu i Zagrebu biti između 15 i 18 tisuća stranaca. To je za naš sport bez presedana.

“Kolika je to dobit za naš turizam, uopće nije potrebno obrazlagati. Izravna potrošnja, direktni televizijski prijenosi, reportaže o našim gradovima u svim medijima, vrhunska su promocija naših receptivnih mogućnosti, to je veliki doprinos rukometa našem društvu. I mi smo zahvalni Vladi i Središnjem uredu za sport na financijskoj pomoći.”

Hrvatska liga

Dakle, naklon premijeru Andreju Plenkoviću i Janici Kostelić, uz očekivanja da će biti prigode, nadajmo se svečarske, kad se u završnici budu dijelile medalje, da se povede rasprava o statusu sporta u nas.

“Kad se organizirala Univerzijada, pa su se gradile dvorane, Mirko Novosel je to radio striktno u korist košarke. Zato nije bilo dimenzija za rukometni teren. Što se tiče školskih dvorana, možemo ih koristiti tek navečer, od 19 sati, djeca mogu trenirati poslije 21 sat. I te dvorane dijelimo s odbojkom i košarkom. Možete li zamisliti kakav će utjecaj na djecu imati ovo prvenstvo, to kolika će biti navala na rukometne škole...?”

Eto, sad dolazimo do zadataka predsjednika, možemo kazati i njegovih obveza. Jer, valjda će ga se pitati na kraju mandata što je uradio osim organizacije Eura 2018. Naravno, sve će biti lijepo piturano bude li medalja...

“Osnovni naš plan jest ojačati hrvatsku ligu, što znači vratiti odnosno osnažiti rukomet u Splitu, Metkoviću na primjer, odnosno u malim sredinama. Također, vratiti ženski rukomet na onu razinu kad je, recimo, Split imao dva jaka kluba. Trogir isto tako. Konačno, podignuti organizacijski nivo saveza...”

To su strateške smjernice, ali prva za realizaciju je “napokon dobiti rukometni dom, takav kompleks u kojem ćemo imati dvoranu za pet do sedam tisuća gledatelja, pa trenažnu dvoranu, sa svim drugim sadržajima, fitnesom, ambulantom, smještajnim kapacitetima, društvenim prostorom, dakle sve što suvremeni rukomet zahtijeva”. Predsjednik je uvjeren da će vlast u Zagrebu, podržana od državnih struktura, naći lokaciju, da će se sredstva dobiti s raznih strana. Ali kako kad ni za prvenstvo Europe, dakle za sportsku megapredstavu, organizatori nisu uspjeli dobiti glavnog sponzora?

Tu Grahovac hvali Opatijsku inicijativu, koju je pokrenuo Damir Mišković, predsjednik i vlasnik nogometnog kluba s Rujevice.

“Gledajte, ta naša inicijativa s nakanom da spašavamo klubove dragocjena je, ona rješava financiranje kolektivnih loptačkih sportova. Držim da vlasti jednostavno moraju prihvatiti naše zahtjeve. Eno, u Mađarskoj na jedan način, u Makedoniji na drugi, izveli su doslovno fantastične zaokrete. Sport je kod nas, u svakom pogledu, zapostavljen. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća odnos davanja za sport i kulturu bio je u balansu, danas je razlika golema, bolna za sport.”

Bitna poruka

Tomislav Grahovac, kao čovjek od prava i sporta, zna formulu, a to je da se uz sudjelovanje pet-šest ministarstava riješi pitanje financiranje osnovnih sportskih organizama, to jest klubova.

“Imamo sad Ured za sport, uz aktivaciju stručnjaka iz ministarstava financija, zdravstva, turizma, obrazovanja sve se lako može riješiti. Nije u pitanju ekskluzivno sport, nego zdravlje, odgoj, obrazovanje. Molim vas, školski sport je zamro, guraju se neki privatni programi, djeca se na žele baviti sportom, pa se pitamo odakle tolika pretilost kod djece. Imamo napretek školovanih kadrova, kineziologa, dajmo da rade s najmlađima već u vrtićima.

Mnogi na poticaj ili interes mama i tata zarana počnu trenirati gimnastiku, plivanje, judo, nogomet, ali su to djeca roditelja koja su u stanju platiti članarinu. Trebaju nam sustavna rješenja, propisi i praksa da sankcioniramo one koji se tih regula ne pridržavaju, a ne da stalno mijenjamo zakone. Došli smo do paradoksa da je trenutačno mnogo veća odgovornost predsjednika ili tajnika kluba nego direktora društava s ograničenom odgovornošću...”

Stajalište je predsjednika Grahovca da je “vremena sve manje”, ali ga ima “ipak dovoljno uz ultimativni zahtjev da postoji dobra volja kod vlasti za rješenje modela financiranja”. Bitna je poruka da se napokon donese strategija razvoja sporta, da se sportovi tretiraju na osnovi rezultata te da problem sporta ne može riješiti jedan ured ili ministarstvo, nego je neophodna sinergija brojnih aktera. I to bez odgađanja.