'NE, HRVATI NISU DOŠLI U STOLJEĆU SEDMOM I NE, NISU STIGLI IZ KARPATA' Kako je naš ugledni arheolog otkrio gdje su zapravo živjeli Hrvati prije seobe

Kada je arheolog Vladimir Sokol održao, prije 10-ak dana, predavanje u dvorani Knjižnice HAZU, čiji je član suradnik, javnost se digla na noge. I mnogi su potom požalili zato što nisu bili ondje. Premda je govorio o temi o kojoj je tobože sve poznato – o dolasku Hrvata na prostore koje danas nastavaju – izgovorio je nešto sasvim novo.

Javno je obznanio da bi trebalo pomaknuti dolazak Hrvata “na Jadran” za najmanje jedno stoljeće, i to prema naprijed, u odnosu na dosad usvojenu, standardnu historiografsku činjenicu, koja je zapisana u Hrvatskoj enciklopediji i koju je kantautor Dražen Žanko opjevao u domoljubnom šlageru, iz ratnog vremena: “Od stoljeća sedmog”.

Ovaj se događaj u kolektivnoj memoriji najradije zamišljao sa slikom “Dolazak Hrvata” (1905.) Otona Ivekovića, i njome se predstavljao kako u stručnim knjigama, npr. u Leksikonu hrvatskoga srednjovjekovlja (2017.), tako i u popularnim medijima. Tolika je, jednostavno, tama tih dalekih minulih stoljeća.

Po običaju, svaka promjena opće prihvaćenih fakata izaziva pozor javnosti. Sa svojom objavom Sokol je podsjetio na etnogenezu. Odavno, od stvaranja ilirskog ideologema u XVI. stoljeću, iz kojeg su se nadalje oslobađali protonacionalni, vrijeme dolaska Slavena u jugoistočnu Europu, točnije na Balkanski polutok, bilo je drago svakom rodoljupcu. Hrvati su “dolazili” u paketu sa Slavenima, kojima pripadaju. Pritom je ilirski ideologem slijedio one starije: teutonski i sarmatsko-poljski, u kojem su od davnine postojale mrvice koje je profesor Sokol sabrao i posložio u vlastiti narativ, i to zahvaljujući svom “zanatu”, arheološkom.

Stvar je vrlo jednostavna: Vladimir Sokol prekopao je najmanje 200-tinjak nekropola u Hrvatskoj, i drugdje, i na njima je prevrtao grobove, zemne ostatke i prah barem 10.000 stanovnika. Istraživao je jamičaste zemljane posude od gline, koje se u stručnoj literaturi nazivaju keramičkim. (Tko bi tražio keramičke peći u srednjem vijeku.) Pronađene u Hrvatskoj, takve posude odgovaraju onima iskopanima u tzv. Bijeloj Hrvatskoj.

Trebalo je “samo” spojiti jedan plus jedan. I trebao je jedan domišljati arheolog, Sokol, koji je na svršetku radnog staža u Muzeju Prigorja u Sesvetama, koji je osnovao i vodio od 1977., otvorio novi staž: vlastitog iskustva.

'Hrvati nisu došli u VII. stoljeću'

O tome kako su se Slaveni, pa među njima Hrvati, doselili na Balkan iz Zakarpaća ne treba raspredati. Hrvatska enciklopedija piše: “Najstariji sloj Hrvata bila je, vjerojatno, skupina vojnički dobro organiziranih stočara u stepama sjeverno od Kavkaza.” Preselivši se otuda na zapad, pomiješali su se u području Karpata sa Slavenima. Od tih karpatskih Hrvata jedna se skupina odvojila i “spustila u VII. st. na jug, u bivši Ilirik”, gdje se uspješno suprotstavila Avarima i naselila područja današnje Hrvatske.

Drugim riječima: iz Nigdjezemske došli su preko Karpata, u Dalmaciju. No, Sokol sada tvrdi: “Nisu došli u VII. stoljeću, nego u drugoj polovici VIII. I nisu došli iz smjera Karpata, nego sa sjevera.” Sokol, zapravo, nije porekao Enciklopediju, niti otkrio sjevernu mogućnost hrvatske prapostojbine ili – toplu vodu. Ista enciklopedija obavještava, naime, da povijesni izvori pokazuju kako su se hrvatskim imenom nazivale “i skupine slavenskog stanovništva na drugim prostorima: Bijeli Hrvati, Bijela Hrvatska u sjevernoj Češkoj i južnoj Poljskoj, do XI. st.”

Sokol se oslanjao na svoju formativnu znanost i potražio lične potvrde za već poznate činjenice o sjevernim Hrvatima, za razliku od onih istočnih, koje je trebalo vremenski “situirati”. Napokon, “bivši Ilirik” prostirao se daleko u Aziju, kao i prema sjeveru Europe, što se lijepo vidi na karti Petra Cedolina iz 1592., ili na nešto ranijoj Vinka Pribojevića iz 1525.

Ono što je Sokol izgovorio u knjižnici Akademije odgovaralo je tekstu koji je pripremio za samo predavanje, zahvaljujući kome mogu nadoknaditi propušteno. Podsjetio je, među inim, da je car – pisac Konstantin Porfirogenet, sredinom X. stoljeća, u 30. glavi djela “O upravljanju carstvom” selidbu Hrvata smjestio pod konac VIII. stoljeća: “A jedna obitelj, odvojivši se od njih, naime petero braće: Kluk i Label i Kosjenic i Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga (u 33. glavi spominje i Vislu), dođe sa svojim narodom u Dalmaciju – misli se (na) iliričku, Kontinentalnu – i tu zemlju zatekne pod vlašću Avara.”

Konstantin Porfirogenet potom je zaključio: “Pošto su oni nekoliko godina međusobno ratovali, Hrvati odnesu pobjedu i jedne od Avara pobiju, a preostale prinude na pokornost.” Gotovo iste činjenice, napominje Sokol, donosi Toma Arhiđakon Splitski o “sedam ili osam plemenitih rodova”, koji su došli “iz čeških ili poljskih strana”. Stoga si je postavio pitanje: “Kada su došli?”

Predložio je: “Na to pitanje, na koje nam povjesnica – odnosno pisana povijesna vrela nisu dala jasan odgovor, rješenje moramo potražiti u arheologiji i multidisciplinarnom pristupu problematici, tj. korištenju rezultata drugih znanstvenih grana: filologije, fizičke antropologije, molekularne biologije, atomske fizike i fizike stabilnih izotopa te drugih.”

I prisjetio se uglednog prethodnika, koji je uputio kolege na kasniji dolazak Hrvata: “Kada je akademik (Lujo) Margetić 1977. otvorio pitanje kasne seobe, stao je pred arheologijom. A sada je moguće vidjeti što ona govori.” Nakon puna četiri desetljeća, moglo bi se reći, Sokol je nastavio Margetićevim smjerom.

Jaka prisutnost karolinške kulture

No, nije baš tako. Još na znanstvenom skupu Hrvatskog arheološkog društva u Osijeku, davne 2008., Sokol je iznio tezu o podrijetlu ranosrednjovjekovne keramike s kružnim otiskom – jamicom na dnu posude, koju je nazvao: jamičastom keramikom, sa statistikom nalaza između 35 i 70 posto. Glavni nositelji u srednjoj Europi koncem VIII. i početkom IX. stoljeća bili bi joj Hrvati, zato što ona “u okolnim regijama ne prelazi 8 do 9 posto”.

Jaka prisutnost isključivo samo zrele karolinške kulture u grobovima i naseljima poganskog ili ranog horizonta, u cijeloj Hrvatskoj, nameće se “kao pouzdana potvrda u prilog tezi o kasnijem datiranju doba dolaska Hrvata”. U prilog ovoj tezi ide, jednako tako, i potpuna odsutnost nalaza iz prethodnog, merovinškog i ranobizantskog vremena, što se, inače, (pro)nalaze u grobovima I. avarskog kaganata, ali i samog tog razdoblja.

U prilog istoj pretpostavci ide, također, nepostojanje nalaza zajedničke, praslavenske, rukom rađene Prag-Korčak keramike VI. do VII. stoljeća u najstarijim hrvatskim nekropolama. “Prilozi zemljanih kultnih posuda, drvenih vjedra, jaja, životinjskih kostiju i druge hrane u grobovima najjači su faktor za utvrđivanje njihove poganske duhovne pripadnosti i poveznica su s (jednako) takvim svijetom slavenstva do Baltičkog i Crnog mora.”

“S obzirom na prostor rasprostiranja”, za Sokola nema nikakve sumnje da su nositelji tih i takvih, na kolu rađenih keramičkih priloga, bilo žara, bilo s kosturnim ukopima, Hrvati, prema prosječnoj brojnosti tzv. jamičastih udubljenja na dnu posuda do blizu 70 posto. Oni ih donose seobom kao svoj kulturni artefakt s relativno ograničenog srednjoeuropskog prostora između Dunava, Vltave i srednje Češke do gornje Labe te Sudeta i Šleske Odre te gornje Visle: “To je prostor češkopoljske Hrvatske, područja najveće učestalosti takvih posuda u Srednjoj Europi.”

Istočnojadranski prostor jest zadnja točka rasprostiranja spomenutih posuda u Europi, ili: “najjužnija točka sjevera”: “Drugdje na Mediteranu nisu otkrivene”, poantirao je Vladimir Sokol. A nema ih niti iza Karpata. U nevezanom razgovoru, dok pijemo kavu u podrumu jednog trgovinskog centra, dometnuo je: “Narodi kao i pojedinci nose identitet sa sobom.”

Kako će nevježa biti siguran u istinitost “keramičkog” svjedočenja, pitam ga. Pregledao je brojan uzorak grobova i posuda, no da li je stratigrafija dovoljno pouzdana da im odredi starost. “Jedina apsolutna potvrda jest datiranje radioaktivnim ugljikovim izotopom C14”, objasnio je.

Sluteći moju sumnjičavost, Sokol se prisjetio domaćih i inozemnih znanstvenika koji ismijavaju “majhno pleme” Hrvata, samim time rezultate struke, jednako tako “braću i sestre Hrvate”, dakle Porfirogeneta, poričući legende i samo postojanje Hrvata. No, kako definirati veličinu, retorički se upitao.

Potreba za povezivanjem s najstarijim poznatim izvorima ne pripada samo malim narodima, ona povezuje i velike i male u jednoj i jedinstvenoj težnji. Stariji teutonski i sarmatski ideologemi težili su sličnome kao i ilirski: htjeli su povezati Nijemce i Poljake s korijenima ljudskog roda, sa stablom u rajskom vrtu.

Mühlviertel

U slučaju našeg “krovnog” ideologema, ilirskog, povjesničari su raspoznali dvije verzije: biblijsku teoriju podrijetla, “karakterističnu za većinu ranonovovjekovnih nacionalnih ideologema”, prema kojoj su Slaveni potomci Noina sina Jafeta, i Apijanovu, prema kojoj Iliri vuku podrijetlo od praoca Ilirija, sina kiklopa Polifema i nimfe Galateje. Stari pisci poput Orbinija, Pribojevića i Rattkaya vrlo često su spajali obje te teorije u jednu, kako bi što uvjerljivije dokazali starost Ilira, odnosno Slavena. Nekima je jezik bio ključni etnoidentifikacijski element, baš kao što je to suvremeniku Vladimiru Sokolu.

I njemu je topos o teritorijalnoj rasprostranjenosti praktično identičan toposu o jezičnom jedinstvu, što pokazuje primjer njegova raščitavanja imena spomenute braće (Kluk, Label, Kosjenic, Muhlo i Hrvat) i sestrica: Tuge i Buge, te Visle kao treće. I historijska geografija može dati uži odgovor na pitanje: koji su to krajevi i zemlje gdje su nekada živjeli Hrvati, zapisao je sugovornik.

“Jedno od tih područja jest regija uz sjevernu obalu Dunava, nekoć u ‘Bohemiji’, za koju je prema ranosrednjovjekovnim dokumentima utvrđeno da se zvala Muhila, a danas Mühlviertel”, zabilježio je Sokol. Pošto je već naveo da su “tobožnje sestre” zapravo rijeke u Zakarpaću-Karpatima, “onda su i ‘braća’ nešto drugo, konstitutivne pokrajine”. One predstavljaju političke podskupine određenoga geografskog prostora tadašnje sjeverne Hrvatske države (?). Po analogiji, arheolog je “pročitao” braću, kao ranije sestre.

Već rečena Muhila uz Dunav jest Muhlo, Kosjenec jest grad u oblasti Kosejovice, sjeverno od Muhile, a Hrvat oblast u središtu, uz srednju Vltavu, “s još danas sačuvanim hrvatskim etnonimima južno od Knina i mjesta imenom Porin”. Labelo je pak grad uz istočni zavoj Labe, dok je Kluk “i danas grad te područje uz sjevernu obalu Labe, na zapad do Lužičkih gora”.

“Točno taj spoj Hrvata između istočnije Moravske i zapadnijih Lužičana opisuju Alfred Veliki i arapsko vrelo u IX. stoljeću, ali i Porfirogenet u gl. 31, koji svi navode da se Hrvati nalaze između. To je ujedno opseg Bijele, odnosno Polapske Hrvatske, od keltskoantičkog imena Labe: Albis/Alba, tj. Bijela, kako je zabunom, po (Petru) Skoku, prema latinskom na grčki preveo Car-pisac”, naglasio je Vladimir Sokol u tekstu predavanja.

U navedenom dijelu Polablja (na obalama rijeke Labe) nalaze se “rečena središta produkcije jamičaste keramike, koja arheološki pokrivaju područja dalje do gornje Odre i Visle”. Sam raspored pseudobraće i pseudosestara “ukazao bi na izvorno teritorijalno podrijetlo pojedinih dijelova prahrvatskog korpusa, a imena bi bila autohtona: tzv. braća ili rodovi bili bi zapravo zapadni, dunavsko-polapsko-sudetski Hrvati, a tzv. sestre istočniji, poljsko-ukrajinski Hrvati”.

Kako god bilo, arheolog Vladimir Sokol ostvario je svojevrsni hrvatski ideologem, koji su jedni pozdravili, drugi mu se kritički suprotstavili, a treći nasmijali, kao još jednom pokazu historijske megalomanije. Pa ipak, vratio je u vijesti jednu zaboravljenu temu. Skepsa koju je izazvao nije drugačija od ranijih, koje su pratile isti ovaj žanr kod drugih, “boljih” naroda.

Na rastanku, na pomičnim stepenicama kojima smo se popeli iz podruma, iz velegradske nekropole na kišu, Sokol je dodao: “Europa mi je odobrila značajna materijalna sredstva za projekt ‘Rođenje Europe’, ali taj je projekt zaustavljen.” Samo, tko vam je zaustavio taj projekt, čiji je dio akademijsko predavanje i ovdje navođeni citati iz njega? “Ne, to vam neću reći”, odgovorio je arheolog pružajući mi ruku. Je li moguće da hrvatski, ujedno i slavenski korijeni više zanimaju strance nego same Hrvate i hrvatske građane? Moguće je sve što se nije pokazalo nemogućim, naučio sam ranije. S druge pak strane, tek sada mi pada na pamet: Sokol se i predavanjem u HAZU borio za taj projekt, za “Rođenje Europe”. Njega uistinu zanima narativ o Hrvatima. To je za njega opipljiva stvarnost, koliko god je nama drugima, namjernicima daleka.