Putovanje kroz suživot nije uvijek lako, ali ipak vrijedi riskirati

Pokušajte zamisliti osobu koja se penje uz neko strmo brdo. Malo joj nedostaje do vrha. Noge joj polako gube snagu, štap o koji se opire, podiže sve teže. Koraci postaju sporiji i kraći. Disanje je plitko i ubrzano. Svako malo zastane i gleda prema vrhu, prema cilju. Borba je to. Iziskuje napor, mudar odabir putanje penjanja te racionalno raspoređivanje raspoloživih snaga. Uspjeh nije zagarantiran unaprijed. Naprotiv, neizvjestan je. Osoba koju promatramo sada se već približila samom vrhu, nedostaje još samo koji metar.

I čineći jedan od posljednjih koraka, u daljini vidi novi vrh, još malo viši od ovog osvojenog. Preuzima je mješavina ljutnje i jada. Pita se ima li kraja ovom penjanju. To se tako događa kada se osoba usmjeri samo na cilj i ništa više.

Povjerenje

Sada pokušajte zamisliti da se ta osoba okrenula prema nazad, prema strmini kojom se uspinjala. Mogla bi vidjeti prekrasan krajolik, prirodu u punom izdanju. Mogla bi vidjeti taj težak i strm teren kojeg je savladala. Mogla bi biti ponosna na ono što je učinila. No, nije. Izabrala je gledati samo naprijed, prema još jednom cilju kojeg valja osvojiti. I zato je sada ljuta i osjeća se jadno.

Dopušta si identificirati se s onim što još nije - pobjednik nad još jednim, višim, vrhom. Pritom baca kao nevažno sve što je napravila do tog trenutka. Nije svjesna da i sama stoji na jednom od vrhova. I da je to situacija u kojoj bi moglo biti dobro. Ako bi si to dopustila.

Što bi se dogodila ako bismo u ovu priču umjesto neke osobe ubacili jedan par. Ne putuje li i svaki par kroz suživot? To putovanje nije uvijek kroz nizinu i lako prohodan teren gdje noga sama ide od sebe i ništa vidljivo, sve do horizonta, ne stoji kao prepreka? To putovanje kroz suživot ima svoje dijelove koji prolaze strmim bregovima, teško prohodnim.

Puno je oštrog šiblja i kamenja koje usporava hod i putovanje čini neizvjesnim i opasnim. Pred takvim bregovima valja dobro promisliti. Bit će naporno, to je sigurno! Valja zajednički dobro odrediti pravac penjanja i imati na umu s koliko snage raspolažu. Prva stvar koju će napraviti jest osvijestiti koliko je etapa teška. Odredit će i uloge tko će u kojem trenutku biti prednja osoba, a koja će slijediti. To je važno. Prednja osoba određuje tempo i pravac, stražnja osoba je podrška i sigurnost. Ako se prednja osoba slučajno oklizne i krene nizbrdo stražnja je tu da ju zadrži i ponovo podigne.

Izmjenjivanje uloga

To je timski rad zasnovan na povjerenju. Teško je stalno biti ispred ili iza. Stoga u paru izmjenjuju uloge. Kada se umore, dopuste si zastati i pogledati. Svakim usputnim stajanjem horizont se malo proširi. Oboje vide puno dalje nego s pozicije u podnožju brda. Ovaj ih vidik motivira da krenu dalje. Zaključuju kako je vrijedno izdržati sve izazove uspona. Gore ih čeka nagrada - krasan pogled. Da, vrijedi riskirati sa svim tim komadima kamenja koji se svako malo odlome i prijete. Vrijedi izdržati udarce oštrog šiblja po licu.

Ovo je trenutak kada valja napraviti usporedbu dvaju uspona. Onog individualnog s početka priče i ovog zajedničkog. Naš par još nije stigao na vrh. Još uvijek se znoje i bore s teško prohodnim terenom. No, stići će, u to nimalo ne sumnjam. I kada stignu, ugledat će sljedeći vrh ispred sebe, još malo višeg od ovog osvojenog.