Stoji li iza svega strah od samoće?

 Shutterstock
Vruća linija

Zašto skačem iz veze u vezu: Ovisnost o zaljubljenosti ili zamjena za antidepresiv?

Od toga hoće li drugi naše ponašanje smatrati normalnim, važnije je poznavati i razumjeti sebe, jer nam to omogućuje da svoja ponašanja upravljamo u smjeru u kojem doista želimo ići, kaže dr. sc. Dea Ajduković, psihologinja i psihoterapeutkinja


Nakon svakog prekida veze, odmah počinjem novu. Prijatelji mi govore da to nije normalno. Znači li to da se bojim biti izvan veze i što to zapravo znači?

Dubravko iz Zagreba


Dragi Dubravko, živimo u svijetu koji olako sudi o tome što je normalno, a što nije, pogotovo kad je u pitanju netko drugi. Pritom zaboravljamo da o tome što je normalno, sudimo po samima sebi, a ne po ikakvim objektivnim kriterijima. Kad netko živi na način koji je blizak našem, nazivamo to normalnim i prihvatljivim. I suprotno: nenormalnim smo skloni nazvati ono što je naprosto različito od nas, osobito ako se kosi s nekim nama važnim idejama o životu. Vaši prijatelji kažu da se ne ponašate normalno, a da imate neke druge prijatelje, njima ne biste bili čudni. I gdje je onda istina o tome? Zato mi se zamaranje time što tko kaže da je normalno čini popriličnim gubitkom vremena. Od toga hoće li drugi naše ponašanje smatrati normalnim, važnije je poznavati i razumjeti sebe, jer nam to omogućuje da svoja ponašanja upravljamo u smjeru u kojem doista želimo ići - kaže dr. sc. Dea Ajduković, psihologinja i psihoterapeutkinja. Opisala je nekoliko scenarija, koji su česti u situaciji poput ove.

- Vidite li neku pravilnost u tome kako se odvijaju vaše veze i prelasci iz jedne u drugu? Predočit ću vam nekoliko scenarija, možda u nekom od njih pronađete sličnosti sa svojim iskustvom, što vam može pomoći da bolje razumijete što se s vama zbiva - kaže psihologinja.


Lov na zaljubljenost

- Prvi scenarij nazvat ćemo "lov na zaljubljenost". Osjećaj intenzivne zaljubljenosti je uzbudljiv i opojan, a ako je uzajamna, doista je jedan od najboljih osjećaja na svijetu. Odjednom nam se ništa ne čini nedostižno, a životne brige postaju manje važne. Uvjereni smo da smo našli pravu osobu za sebe i očarani smo tim idealom. Iako možda i vidimo neke mane te osobe, one nas ne uznemiruju, dapače, simpatične su nam. Međutim, ne samo da drugu osobu vidimo u pozitivnijem svjetlu, nego i same sebe. Ogledajući se u očima osobe koja je u nas zaljubljena, djelujemo si prihvatljiviji i privlačniji - više se sviđamo i samima sebi.Međutim, prije ili kasnije, to kemijsko ludilo splasne. Odjednom primjećujemo da objekt naše zaljubljenosti nije tako idealan kako nam se činilo, niti da na sve nedostatke možemo gledati s ranijom blagonaklonošću. Istovremeno, ni mi drugoj osobi više nismo tako fantastični. Kreću prve trzavice, nelagodne tišine, seks više nije napet kao prije. Sve je to razočaravajuće, i u toj fazi ljubavne veze propitujemo jesmo li doista jedno za drugo. Ono što se zapravo događa je da naše manje svijetle strane, kao i naše prirodne razlike, izlaze na vidjelo, a s tim se nije lako nositi - objašnjava dr. Ajduković i dodaje da ako uspijemo prebroditi tu prvu veliku krizu, ulazimo u dublju i posvećeniju, stabilniju fazu ljubavi.

- U protivnom, ako gubitak zaljubljenosti ne možemo preboljeti, idemo prema prekidu veze, ili ostvarivanju paralelne veze. Tražimo novog partnera ili partnericu, ne bismo li si vratili taj sjajan osjećaj s početka. Priča se tada ponavlja: idealiziramo drugu osobu, i uživamo u tome da ona idealizira nas. To nam daje energiju, i nadu da će ovaj puta biti drugačije. Međutim, zaljubljenost uvijek prođe - kaže dr. Ajduković.


Nova veza kao antidepresiv

Drugi scenarij je "nova veza kao antidepresiv". On počinje krahom prethodne veze.

- Možda smo mi ostavljena strana, a možda smo i sami odlučili izaći iz veze koja je zamrla. Kraj veze, kako god okrenemo, boli. Izgubili smo neki odnos koji nam je bio bitan (ili barem svoju želju da postane takvim). Kao nakon svakog gubitka, dolazi faza tugovanja. Potišteni smo, niske energije, premećemo po mislima prošlost. Ljuti smo na drugu osobu ili na same sebe, jer zamišljamo da je moglo ispasti i drugačije. Narušeno nam je samopouzdanje, a možda i slika o sebi kao nekome vrijednome ljubavi. U tom bolnom procesu, nekima od nas na površinu isplivaju i razne teškoće koje smo koje smo tijekom veze pokušavali ugurati pod tepih, kao što je depresivnost. Tada nam se može činiti da će sve biti bolje samo ako se ponovno zaljubimo, ili barem uđemo u novu vezu. Tjeramo se izlaziti, koristiti aplikacije za upoznavanje potencijalnih partnera ili partnerica, molimo prijatelje da nas spoje s nekim tko bi nam mogao odgovarati. Usprkos tom trudu, zapravo nismo emocionalno spremni ući u novi odnos, jer još uvijek nismo proradili povrede iz stare. U novu vezu ne ulazimo iz stvarne želje da upoznamo nekoga tko će nam odgovarati, nego bježeći od svačega što nas muči. S takvom osnovom, nova veza će nas prije ili kasnije razočarati: bilo da se nećemo uspjeti zaljubiti (jer se to ne može na silu), ili da ćemo, kao u prvom scenariju, otići onda kad zaljubljenost splasne - kaže dr. Ajduković.


Strah od samoće

Važno je, pojašnjava psihologinja, vratiti se i na pitanje straha od samoće.

- O strahu od samoće, i s njime povezanoj snažnoj potrebi da imamo nekoga svog, danas se često misli na negativan način. Samodostatnost se ističe kao kvaliteta koju treba razviti prije nego se upustimo u ozbiljnije ljubavne odnose. Iako je sposobnost da na prikladan način zadovoljimo mnoge svoje potrebe važan dio odraslosti, čini mi se da se ponekad zaboravlja da je dio naše prirode to da trebamo jedni druge. Ako to zaboravimo, riskiramo to da svoj strah od samoće počnemo promatrati kao nešto što je s nama pogrešno - a zapravo je sasvim ljudski – kaže psihologinja i ističe da problem nastaje kad se, kako bismo izbjegli taj strah, ponašamo na načine koji štete nama samima ili drugim ljudima.

- Na primjer, kad ulazimo u veze za koje osjećamo da nisu dobre za nas, ili kad se prema osobi s kojom smo u vezi ponašamo kao da je zamjenjiva, aktualna dok se ne pojavi netko bolji. Tada je strah od samoće nešto što bi vrijedilo dublje istražiti, kako bismo se mogli na prikladnije načine nositi s njim. U tome može pomoći i razgovor s psihologom ili psihoterapeutom. Istražujući strah od samoće, psihoterapeut bi vas mogao, na primjer pitati o vašim iskustvima samoće tijekom odrastanja. Pritom može biti riječ o stvarnoj, fizičkoj samoći, ali i u unutarnjem osjećaju samoće u okolini koja o nama nije vodila onakvu brigu kakvu smo trebali. Još jedno pitanje bi moglo biti kako ste se, odrastajući, nosili sa samoćom - kako ste si pokušavali pomoći. Na primjer, možda vam je najvažnije bilo imati nekoga uza sebe, iako nije bila riječ o prijateljstvima koja su vam zaista odgovarala, a to se sada manifestira kao nemogućnost bivanja izvan veze. Razgovor sa samim sobom, ili s bliskim prijateljima, o ovim pitanjima, može biti način da bolje razumijete kako to da prelazite iz jedne veze u drugu - zaključuje dr. Ajduković.

Linker
15. studeni 2024 12:12