Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje
Patite li od emocionalne ovisnosti
• Imate potrebu da se stalno brinete o drugima, a zapostavljate svoje potrebe. Igrate ulogu spasitelja, a ne pomagača neke osobe te ih spašavate na svoju štetu
• Imate problema da ostvarite zdrave odnose s drugim ljudima
• Imate nisko samopoštovanje
• U potrazi za bilo čim izvan sebe da vam pomogne da se osjećate bolje
• Osjećate se odgovornim za druge ljude: za njihove misli, osjećaje, želje, ponašanje
• Pokušavate udovoljiti svima, osim sebi
• Lakše izražavate ljutnju povodom nepravde koja je nanesena drugima, nego nepravde koja je učinjena vama
• Osjećate stalnu potrebu da popravite nečija osjećanja
• Predviđate tuđe potrebe.
• Kažete “da” kada mislite “ne”, radite stvari koje ne želite, radite više nego što je potrebno i radite stvari za druge iako su drugi sposobni da to odrade i sami.
• Ne znate što želite i što vam treba, ako znate, govorite sebi da vaše želje i potrebe nisu važne.
• Osjećate dosadu, prazninu i osjećaj bezvrijednosti ako nemate ‘’krizu’’ u životu, odnosno problem koji biste rješavali ili nekoga kome biste pomagali.
• Osjećate se kao da vas netko stalno požuruje ili pritiišće
Ovisni o drugome na svoju štetu
Ako ste se prepoznali u nekim od obrazaca ponašanja, možda patite od emocionalne ovisnosti - u prijevodu i doslovno znači ovisnost od odnosa s drugim čovjekom.
Radi se o stečenom obrascu mišljenja i ponašanja u svakoj vezi u kojoj jedna osoba gubi osjećaj neovisnosti vjerujući da je potrebno više se brinuti o nekom drugom, nego o sebi. Iako djeluje kao nesebičnost i posvećenost, nije. Emocionalna ovisnost je nezdrava spremnost da se posvetite drugoj osobi, da biste je zadržali, koju karakterizira npr. briga o potrebama vašeg supruga/partnera, majke, oca, djeteta i ekstremna vezanost i ovisnost - emocionalna, društvena, a ponekad i fizička od druge osobe.
U emocionalno ovisne osobe dominantan je gubitak osjećaja sebe i očekivanje da ‘‘treća osoba‘‘ zadovolji sve njegove potrebe. Možda je to nešto što nećete moći razlikovati od regularnih emocionalnih potreba, dok malo bolje ne razmislite i ne analizirate svoje odnose i emocionalne obrasce koju u njima ponavljate. Npr. kada se osjećate anksiozno i borite se sa samopouzdanjem, onda je lakše upasti u model ovisnosti i stalno se orijentirati prema potrebama npr. partnera, jer ste nesigurni i strahujete da ćete ga izgubiti. To je slično onome kada o nečemu ne govorite (odnosno radije prešutite) jer mislite da bi to partneru bilo neugodno, ili kad zamišljate najgori mogući scenarij, samo zato što vam već sat vremena nije odgovorio na vaš SMS.
Gdje je granica normalnog i patološkog?
Izražavanje emocionalnih potreba - komunikacija, tjelesni dodir, kvalitetno provedeno vrijeme i neke druge stvari, sasvim je u redu i ne čini vas suovisnim. To su sve normalne emocionalne potrebe, a poglavito kada vodite iskrene razgovore u kojima vas druga osoba poštuje i čini promjene, kako bi vaše potrebe bile zadovoljene. Međutim, one mogu postati suovisne ako osoba počne zahtijevati sve te stvari iz želje da pronađete neku svoju vlastitu afirmaciju ili vrijednost.
Drugim riječima, sve dok se prirodno povezujemo s drugim ljudima ne gubimo svoju ličnost, jer ne zanemarujemo svoje potrebe i ne težimo da kontroliramo osobu s kojom smo u bliskom odnosu. Poštuju se osobne granice onog drugog, kao i nečija individualnost. Dobro je da osvijestite da je poanta smisla našega života duboko utemeljen u nama samima, a ne u tome da usrećujemo druge odnosno da postanemo ovisni o tome.
Savjeti za samopomoć
Unutarnji oporavak započinje suočavanjem sa samim sobom odnosno kada prihvatite svoju nesposobnost da održavate zdrave i njegujuće veze sa sobom i drugima i počnete raditi na sebi. Uzroci vaše emocionalne ovisnosti leže u dugotrajnim destruktivnim obrascima življenja. Ti se obrasci mogu podijeliti u četiri osnovne kategorije koje vam prilikom samoprocjene mogu pomoći da prepoznate i razumijete da ste emocionalni ovisnik. Ovo su ta četiri obrasca prema kojima možete prepoznati svoju ovisnost:
1. Poricanje koje se manifestira tako da osoba ima problema u identifikaciji svojih osjećanja koja najčešće mijenja, minimizira ili poriče to kako se suštinski osjeća. Smatra se nesebičnom osobom te je u potpunosti posvećena dobrobiti drugih.
2. Loša slika o sebi ili nisko samopoštovanje koje se manifestira između ostalog u teškoćama koje osoba ima u donošenju odluka. Sve što pomisli kaže ili učini strogo procjenjuje i vrlo rijetko ili nikada se ne smatra dovoljno dobra. Rijetko ili nikada ne pitaju druge da zadovolje njihove potrebe ili želje, a više cijene odobravanje drugih od onoga što oni misle, kako se osjećaju i ponašaju.
3. Popustljivost koja se manifestira tako što se osoba stalno prilagođava drugima i mijenja svoj osobni sistem vrijednosti kako bi bila prihvaćena odnosno da bi izbjegla ljutnju ili bila odbačena od drugih. Osjetljivu su na osjećanja drugih do te mjere da se često i sami osjećaju kao oni. Jako su lojalne i ostaju predugo u situacijama koje nisu dobre za njih. Također, često se ustručavaju reći svoje mišljenje i osjećaje ako se razlikuju od tuđih. U zamjenu za ljubav prihvaćaju seks iako im ništa ili malo znači.
Statistike pokazuju da su žene više na udaru emocionalne ovisnosti poglavito neke mame koje djeluju preza štitnički prema svojoj djeci. Zato im jako teško pada kada se djeca odvajaju od njih. Također, žene često razvijaju suovisnost kada njihova bliska osoba razvije bolest ovisnosti i kada svojom kontrolom i ‘‘sponzorskim ‘‘ odnosom prema ovisniku samo pogoršava njegov položaj te ga sprječava da se suoči s posljedicama svoje bolesti
4. Postoji i suovisnost žena u nasilnim partnerskim odnosima u kojima je pozadina njihovog ponašanja zapravo slična kao i kod drugih oblika suovisnosti. Svakom ‘‘normalnom‘‘ teško je razumjeti zašto neke žene opstaju u nasilnom odnosu, zašto se uporno i po nekoliko puta vraćaju nasilnom partneru. Nema jednostavnog odgovora na ovo pitanje odnosno bez analize i razumijevanja najdubljih podsvjesnih motiva i potreba takvih žena koje su svjesne žrtve nasilja.
Zašto neke žene žrtve nasilja u braku i vezama uporno ostaju s nasilnicima?
Dakle pitanje je kako, a ne zašto žene žrtva nasilja opstaju u takvim vezama. Radila sam s takvim ženama i pomagala im. Kada smo analizirali to ‘‘kako‘‘ i ulazili u uzroke, ovo su bili najčešće spominjani razlozi:
• Mnogim takvim ženama jako je važno da u očima drugih očuvaju percepciju ‘‘skladne obitelji‘‘ i stoga jako dugo prikrivaju nasilje.
• Identificiraju se s obitelji jer uspjeh obitelji doživljavaju kao svoj uspjeh.
• Imaju potrebu da brinu o svojim partnerima i ta potreba uopće ne nestaje niti onda kada su partneri nasilni s njima. Mnoge žive u krivom uvjerenju da su upravo one odgovorne za ponašanje supruga odnosno da samo od njihovog ponašanja ovisi hoće li se nasilje ponoviti ili neće.
• Iz priča mnogih takvih žena ispostavlja se da su imale nasilne ili emocionalno nestabilne pa i mentalno bolesne očeve. Stoga teže da u odnosu sa suprugom „isprave“ taj odnos.
• Neke su pak rasle uz majke koje su bile suovisne i trpjeli zlostavljanje - emocionalno i tjelesno (tzv. učenje po modelu).
• Boje se raskinuti odnos/brak/vezu jer se boje samoće, novih životnih izazova i statusa razvedene žene.
• Stid pred drugima da priznaju da su ranjive, ponižene.
Sve u svemu, svi navedeni razlozi toga ‘‘kako‘‘ mogli bi se podvesti pod zajednički nazivnik činjenice da takve žene imaju jako nisko samopoštovanje (lošu sliku o sebi) a s kojim su i ušle u problematičan partnerski odnos. Mnoge su i često još u ranom djetinjstvu bile indirektne žrtve nasilja, odnosno bile izložene nekoj vrsti nasilja oca nad majkom. Prema tome i njihov izbor partnera nije utemeljen na nekoj racionalnoj i emocionalno zreloj procjeni One nisu donijele svjesni izbor nego podsvjesnu prinudu kao rezultat pritiska nesvjesnih potreba iz obiteljskog modela.
U razgovorima i same priznaju da se uopće ne razumiju, a čak i ako žele izaći iz takvih nasilničkih odnosa ne znaju kako da to učine poglavito kada su djeca u pitanju. I, što čine?
Ako i odu od partnera zavaravaju sebe i druge da se više nikada neće vratiti nasilnom partneru (kao uostalom i narkomani i alkoholičar koji obećaju da se više neće drogirati i piti). Kao što alkoholičar ne može stati na jednoj čašici e pa tako i suovisne žene koje su žrtve nasilja ne mogu „malo trpjeti nasilje“ od partnera, a da taj odnos bude i ostane funkcionalan. Zašto? Zato što zlostavljač ima prirodnu težnju da pomiče granice i da postupno sve više i više steže remen oko žrtve. Baš isto kao što i droga i alkohol okupiraju i ne zaposjednu um i duh narkomana/alkoholičara.
Nulta točka tolerancije na nasilje
Ovakva žena prije svega treba razumijeti odnosno razviti i prihvatiti nultu točku tolerancije na bilo koju vrstu nasilja. Kako bi bila održiva, treba biti autentična, odnosno treba dolaziti iz same žrtve nasilja, inače će biti doživljena kao nametnuta i bit će samo deklarativnog karaktera.
Kroz savjetodavno terapijski rad s ovakvim ženama radi se na osnaživanju njezine ličnosti, radeći puno na jačanju njezina samopouzdanja čiji će oslonac tražiti u sebi, a ne vani.
Također je potrebno da takva žena osvještava svoje nesvjesne motive i potrebe koji održavaju njezinu suovisnost. Ovakve žene zapravo imaju jako velik potencijal za ljubav i ljubav prema sebi, samo je važno da ih oslobode, jer su ti potencijali zatočenici njihovih strahova, zabluda i loših predstava.
Znam da je prvi korak i najveći, a to je upravo priznavanje vlastite nemoći pred nasiljem. No, već nakon toga, idući korak bit će priznavanje emocionalne ovisnosti. Čim pređe ovaj korak, osoba je spremna obratiti se za stručnu pomoć.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....